U Isidorinim očima🔚

9.

– Mila nećeš moći provesti tri tjedna izbjegavajući tog mladića. Nemoguće je Isa, jednostavno nemoguće. Tu ste, dijeli vas samo uska cesta, a kada si s dečkima, neće vas dijeliti apsolutno ništa. Promijenili ste se. Svo četvero. Odrasli ste i jasno je da se braća sada više drže skupa, da imaju možda još više zajedničkih tema nego prije i znaš... Djevojke po gradu će polomiti noge kada ih vide skupa. Nemojmo se lagati Delano dečki su predivni kako odrastaju.

– Neil molim te. Zašto mi to govoriš? Volim Westa i Ryea kao svoju braću i ne...

– Jednog si zaboravila – okrenem očima.

– Neil, Cai je... – ona me uhvati za ruke i zatrepće par puta.

– Isidora Liev... Cain Delano oduvijek je bio razlog zbog kojeg su se tvoji slatki obraščići rumenili. Godine prolaze, oboje rastete. Njega nikada nisi mogla voljeti kao ostalu dvojicu nije li tako? Meni ne možeš ništa sakriti Isidora. Perem njegovu majicu tri puta tjedno. On je uvijek bio onaj poseban netko, samo što te bilo previše sram priznati da si zalj...

– Ni riječi više Neil! Niti jedne jedine riječi.

– To nije ništa strašno Isa! Imaš pravo na to osjećanje. Imaš pravo da se zaljubiš u koga god želiš i da ne razmišljaš o tome koliko godina imaš ti, koliko on, ni što vas veže ni što vas razdvaja.

– Ništa nas ne veže. On je jasno izgovorio sve što imao.

– Nisi mu dala priliku da se ispriča. Sigurna sam da je želio.

– Nema potrebe za tim. Ne želim njegove isprike, njegovo prisustvo, ne želim ništa od njega.

– Ja mislim da lažeš Isa! Ti želiš sve. Ti želiš Caina i tu nema priče.

– A, ti si jedna luda žena koja zaboravlja tko sam ja, tko je on i sve ostalo.

– Ja samo želim da budeš sretna mila. Isa, shvaćaš da si daleko ispred svojih godina, da si kompletno zrela osoba, djevojka, da nisi dijete... Nekad mi se čini da nikada nisi ni bila. Da imam koga pitati sigurno bi mi rekao da li je to normalno za žene iz tvoje obitelji, ali mislim i sama da jeste. U redu, ako ne želiš ništa takvo s Cainom, onda bar dokaži da si zrela osoba i da možeš da budeš s njim u društvu i  ponašaš se sasvim normalno iako te povrijedio prije nego je otišao. Pokaži mu da si preboljela, da...

– Nisam preboljela Neil! Nisam i neću. Nikada nisam mogla objasniti zašto se osjećam toliko povezano s njim, ali on je za mene uvijek bio nekakav osjećaj sigurnosti. Netko tko bi me mogao zaštititi od svega zla na svijetu, od svega lošeg, od bola... Ali, nije. On mi je nanio bol, rekavši mi da ne može, da nisam ništa njegovo i da nikada neću biti. I koliko god sve u meni još uvijek tvrdilo da on jeste sve to za što sam ga smatrala, znam da nije tako i ne želim da se zamaram time. Samo želim živjeti normalno, u skladu sa ovim godinama koje imam. A, to znači da mogu da se inatim, da mogu da dižem svoj pjegavi nos kada god hoću i na koga god hoću. I možda je on odrastao, možda je i shvatio da je pogriješio, možda je čak i sazrio, ali to više nije bitno. I nismo zato ovdje – kažem i zvono na vratima potvrdi te riječi. – Otvori Neil, Hellen je stigla – ona samo odmahne glavom i ode otvoriti vrata. Obrišem dlanove o bedra pa zazovem gospođu Malik. – Vaša kći je ovdje, gdje ste? – vidim slabu svjetlost kroz prozor pa iziđem van u vrt. – Neil u vrt dođite, molim te! Ne brinite gospođo Malik sve će biti u redu. Možete prenijeti vašoj kćeri sve. Reći ću joj što god zatražite. – Tužna pogleda samo se blago nasmiješi, a kada ugleda da njezina kći prilazi sa Neil, suze se sliju niz njene obraze. Da, duše plaču, da duše boluju, smiju se, tuguju. Osjećaju. Da nije tako nikada se ne bi zadržavale u međuprostoru, odlazile bi u svjetlo ili tamu, ali osjećanja ih zadrže ovdje i dok ne ispune svoje srce mirom ne mogu otići.

– Gospođo Hellen, moje ime je Isiora Liev. Neil vas je pronašla zbog mene. Ja sam ju molila, a mene je vaša majka. Celia Malik – kažem, a ona duboko udahne. Usna joj zadrhti. – Sigurna sam da mislite da vas varamo i da ni sami ne znate zašto ste pristali doći ovdje, ali vjerujte mi vaša majka jeste ovdje s nama sada. Ja... Imam dar da vidim duše koje su zapele. One koje nisu našle mir, jer je iza njih ostalo nešto neriješeno na zemlji. Ili su izgubili živote nasilnom smrću i zahtijevaju pravdu. Razlozi su različiti. Obraćaju se meni za pomoć, jer mogu da ih vidim, čujem, osjetim. Celia se nije oprostila s vama, kaže da ste bile jako posvađane u trenutku njezine smrti, i zna da je ona kriva za takvo stanje. Molim vas Hellen vašoj majci treba vaš oproštaj da bi mogla otići. Boravak ovdje, nigdje zadaje joj bol. – njene suze padaju u slapovima, a ni duša njene majke nije u ništa boljem stanju.

– Bila je u pravu. Moja majka. Nisam joj vjerovala i bila sam gruba prema njoj. Nije ona ništa kriva. Pokušala mi je otvoriti oči.

– Kaže da vam nikada ne bi rekla za Kenovu nevjeru da nije bila sigurna. Vidjela je to svojim očima i nije mogla dopustiti da vas suprug i dalje laže i  vara.

– Znam. Nakon što je mama umrla sve je priznao. Kasno, nje više nije bilo. U trenutku kada je odlazila s ovog svijeta ja sam bila daleko od nje, bijesna jer sam bila uvjerena da laže, da želi da me povrijedi, a ona me zapravo... Ona me štitila. Kao što je to uvijek činila.

– Kaže da nikada ničim ne bi povrijedila svoje dijete, da vas voli više od svega.

– I ja volim nju. Nemam joj što oprostiti, ona mora oprostiti meni što joj nisam vjerovala, što sam je ostavila samu kada sam joj bila potrebna. Zbog tog ološa. – Celia Malik se primakne sasvim blizu svojoj kćeri.

– Želi samo da možete osjetiti ovaj posljednji zagrljaj. Onaj za kojim je žudjela dok je odlazila.

– Oprosti mi majko, oprosti za sve. Volim te. Molim te idi u miru.

– Pita se hoćete li biti dobro?

– Bit ću. Velika sam cura znam se brinuti za sebe. Ako je ona dobro, i ja ću biti. – Celia se nagne i utisne poljubac na čelo svojoj kćeri. Ona to ne osjeti, ali Celia konačno ima mir. Sklopi oči i sa smiješkom se pusti svjetlosti.

– Otišla je. Mirna je. – Hellen padne na koljena, Neil se spusti pored nje. Priđem pa kleknem ispred žene. – Žao mi je što je uopće do ovoga došlo gospođo, ali duša vaše majke pronašla je  put do mene. Ja opet, preko Neil put do vas i...

– Hvala ti djevojko. Hvala ti Isidora od srca. Osjećam se toliko lakše. Kao da nema više tereta na mojim grudima. – Samo kimnem i pomognem joj ustati. – Drago mi je da sam pomogla.

– Hvala vam objema. – Neil krene da je isprati, ali ona je zaustavi govoreći da će sama izići.

– Što se dovraga ovdje upravo dogodilo? – na zvuk njegova glasa komplet se ukočim. Neil me pogleda i duboko udahne. – Pjegice? Što se dogodilo? Kakva je to svjetlost došla odavde? Jesi li nešto... – progutam knedlu na ovo pitanje. Kako je on to video? Kako je mogao vidjeti svjetlost koja je odnijela dušu?

– Cai Delano! – Neil uvrne nosom, pa priđe ogradi. – Lijepo te vidjeti dečko.

– Neil... Mogu li... Mogu li da pričam sa Isidorom?

– Zašto? Što želiš od nje? Možda bolje sutra, malo je umorna.

– Isidora, molim te, danas mi nisi dozvolila da...

– Da što?

– Neil ne moraš biti tako zaštitnički nastrojena, ništa joj loše neću uraditi. Samo želim da joj kažem...

– Pusti ga Neil. Saslušat ću ga. Odrastanje Neil, prihvaćanje, nisi li i sama rekla? – ona samo nakrivi glavu i otključa vrtna vratanca.

– Ako samo namirišem bilo kakav oblik tuge ili razočarenja na njoj kada odeš Delano... Nema tog kirurga koji će te uspjeti pokrpati. – Kažiprst je uprla u njegov nos, nasmijala bih se, ali moram skupiti snagu i ostati ozbiljna. Neil ode unutra, on priđe.

– Što želiš Cai?

– Razgovor!