U Isidorinim očima🔚

8.

2011 godina

Učio sam, radio, brinuo se za sebe, za braću i majku makar malo pomažući financijski. Bio sam odlučan ostaviti čitav onaj svijet iza sebe, zaboraviti bol koju sam preživio, obavezu koju mi je otac ostavio. Zaboraviti na pjegice Isidore Liev, djevojčice zbog koje sam u sebi imao toliko sivila, crnila i bunila da nisam znao kako da se iščupam. Sramota me i kada pomislim da sam samo želio da vidim sebe u njezinim zjenama, da sam se danima skrivao u kući zatvoren da je ne bih sreo, da ne bih svoju ionako zbunjenu glavu dodatno zbunjivao. Sramota me onoga što sam počeo osjećati prema tom djetetu, ipak sam ja stariji od nje, ona je samo malena djevojčica s pjegama na nosu i po obrazima; djevojčica sa najljepšim kristalno plavim očima na ovom i svakom drugom svijetu. Ona je jedan nježan cvijet, jedan leptir krhkih krila koja sam ja pokušavajući da se obranim od osjećanja iskidao na komadiće. Dok živim i postojim Isidora Liev mi neće oprostiti za ono što sam rekao, za ono kako sam se prema njoj ponio kao govno. I bolje je. Neka me mrzi. Tako će uvijek biti daleko, čak i kada to ne bude. Između nas uvijek će postojati distanca i to je dobro. Moći ću da živim kao svaki mladi muškarac, da se zabavljam sa curama svojih godina, uživam u svemu što mladost pruža, ne razmišljajući o dugoj kosi i vitkom tijelu Isidore Liev koja svakim danom biva sve ljepša. I evo proklet bio opet o tome razmišljam, opet se sjećam onoga dana kada sam došao po Westa doma i ugledao je na stubama. Bila je tako lijepa, djevojčica i djevojka u jednom  i samo jedan pogled u te njezine oči bio je dovoljan da poželim da puzim kao pas pod njenim nogama, da joj se ispričam za ono što sam uradio. Srećom ona sama spriječila je tu katastrofu i da se obrukam kao najveći mogući papak ovog svijeta. Ne. Cain Delano ne puzi pred djevojčicama. Nikada. Htio sam pobjeći odande, od grada koji mi je uzeo oca, od tuge, od monotonije i od nje. Htio sam tražiti svoje mjesto u svijetu i ovaj put kojim idem za sada mi odgovara. Ne, neću nikada osramotiti svoju majku, neću biti loš čovjek; želim da se moj otac gdje god bio ponosi mnome. I želim, žarko želim istražiti svijet, ostvariti ono o čemu maštam noćima prije nego zaspim, prije nego sklopim oči, pred kojima je treptaj plavih očiju djevojčice preko puta.

- Cai... - tiho mrmljanje me trgne iz razmišljanja, a vrući dlan pređe preko mojih prsa.

- Budna si?

- Nisam ni trebala zaspati. Sranje Cai! - skoči iz kreveta povlačeći pokrivač za sobom.

- Što se događa Boni?

- Što se događa? Događa se to da... - e k vragu idemo još jednu rundu ove proklete gluposti.

- Da, sad ćeš reći da se ovo noćas nije trebalo dogoditi!

- Pa... Nije da nije, ali nisam smjela prespavati. Ako Leni sazna da nisam spavala u svojoj sobi mogao bi posumnjati na...- zgrozim se.

- Leni? Čekaj, kakav sad Leni?

- Cai... - ona opusti ramena pa priđe i stavi mi dlan na obraz. - Ti si prekrasan. Sve djevojke te žele, sve mi želimo u tvoj krevet, ali ti si samo... Kako da ti to kažem, ti si samo...