U Isidorinim očima🔚

4

– Žao mi je gospođice Braxton, on jednostavno nije uspio. Isidora, mila, moja najiskrenija sućut ljepotice. Žao mi je. Učinili smo sve što smo mogli, ali rane su bile preteške. Tvoj divni otac nas je napustio. Žao mi je dušo, tako mi je jako žao. – Slušam kako joj doktor odijela zamusanog u krv govori da njezin otac nije uspio, da je mrtav; da je sada zauvijek ostala sama. Gledam kako plače, kako joj sitno tijelo drhti od jada, od boli koja ju kida. Kunem se mogu vidjeti kako njezino srce puca na pola, kako joj tijelo gubi snagu. Neil plače i steže ju uz sebe, dečki i majka prilaze i svi se skupa vezuju oko malene Isidore pokušavajući joj pružiti neku utjehu.

– Cai? – doktorov glas me trgne. Obrišem suze za koje nisam ni shvatio da su potekle iz mojih očiju i okrenem se k njemu.

– Recite. Je li... – pitam, on samo odmahne glavom.

– Svjestan je, ali je u ogromnoj boli. Žao mi je Cai, u pitanju su minute. Povedi obitelj i oprostite se. Ništa više ne možemo učiniti. Žao mi je dečko, Bog je očito trebao najbolje ljude da gase nebeske vatre negdje gore – njegova ruka stegne moje rame, čini mi se da sam ovog trenutka od stakla i da se lomim. Njezin je otac umro, moj će svake minute. Skupim snagu i priđem majci i braći.

– Moramo ići. Doktor kaže da su minute u pitanju – majka jaukne, braća zaplaču još više. – Isa... Žao mi je. Tako mi je jako žao – kažem, a ona samo slabašno stegne moje prste svojim malim, tankim i okrene se prema Neil. Ostavim je ondje u jecajima i s majkom i braćom uđem u sobu za intenzivnu. I ugledam ono što je ostalo od mog oca. Čini mi se da je cijeli spaljen, samo pola lica ne prekrivaju zavoji. Iz njega izviruje milijun cjevčica, aparat jedva broji otkucaje. Majka padne na koljena pred bolničkim krevetom na kojem joj umire suprug. Braća za njom. Priđem i uhvatim ga za zamotanu ruku.

– Cain? – jedva izgovori. Otac je uvijek bio jedina osoba na svijetu koja me zvala mojim imenom. Nikada Cai, uvijek Cain. 

– Nemoj da pričaš. Samo se odmori. U redu je. Bit će sve u redu.

– Ne. Isak... Isak? – odmahnem glavom, ne odgovorim. On isprekidano duboko udahne. – Cain... Moraš... Moraš mi obećati... Isidora... – majka ustane pa mu stavi dlan na zavijeni obraz.

– Villa... Reci im. Reci dečkima... Cain... Čuvaj je. Ona je... Posebna. Molim te – lagano okrene glavu malo u stanu prema braći. – Dečki... Volite ju kao da je naša. Ona to i jest. Sada... Kada je sama...– kašalj ga prekine – Ne ostavljajte je i uvijek joj pomozite. Vjerujte joj. Ima dar i... Cain... Brini se o njoj.

– Dobro. Dobro, što god želiš. Samo budi miran. Moraš se oporaviti. –  Sklopi to jedno jedva vidljivo oko.

– Volim vas – majka jaukne, aparat samo zapišti jedan ton. Zagrlim braću dok vrele suze padaju poput slapova iz naših očiju. Mrtav je. Moj otac je mrtav baš kao i njen. Prijatelji iz mladosti, skoro pa braća, umrli su skupa spašavajući ljudske živote kao i uvijek do sada. Gotovo je. Nema ih više. Majka nas grli i mi uzvraćamo. Ovo toliko boli da ne postoje riječi za opisati. Ne mogu. Odmaknem se i pustim sestre i doktora da uđu unutra i pokriju mog oca bijelom plahtom. Kada sam ga danas ispratio na posao nisam mislio da ga vidim posljednji put, nisam ni zamišljao da će samo tako iznenada nestati i ostaviti ovu ogromnu prazninu u meni. Prazninu koju odjednom osjećam u tijelu kroz koje struji hladnoća sjevernog vjetra.

– Žao mi je obitelji Delano. Moja sućut. Znam da vam to ne znači puno u ovom trenutku, ali zbilja, naša zajednica i grad izgubili su dva najbolja čovjeka. Počivali u miru Božjem. – Doktor mi samo kimne i iziđe van.

– Mama... – priđem i uhvatim je za ruku. – Što nam trebaš reći? Što je želio tata da...

– Cai, kasnije. Ja ne mogu...

– Ne kasnije, sad. Isidora? Što je s njom? – ona jedva nekako dođe do daha.

– Isak je ... U slučaju da mu se nešto desi, Kayl i ja... mi postajemo Isidorina obitelj. Mi ćemo se brinuti za nju. Ja ću se brinuti o njoj. Neću je ostaviti samu. Ti i ja. I dečki. – kao da me udarila planina kada mi do mozga potresenog i razbijenog dođe ovo što je rekla. Ne odgovorim ništa, samo se okrenem i iziđem na hodnik.

– Cai? – ne odazovem se na njen poziv. Oslonim se na zid i udarim glavom. K vragu! Zašto? Zašto ja? – ugledam je kako sjedi na stolici i steže papirnu maramicu u ruci. Neil malo dalje potpisuje neke papire. Priđem i stanem ispred nje. Obrišem suze da ih ne vidi.

– Cai?  Tvoj otac, je li...

– Mrtav je. Obojica su mrtvi. – Usna joj zadrhti i suze kao biseri udare o hladan, mramorni pod. Ustane i stegne me oko struka jecajući. Ruke mi se same vežu oko nje. Suze mi kaplju u njezinu kosu koja miriše na jasmine i cvijeće. Tijelo joj se tako sitno trza u mojim rukama dok plače sve više se stežući uz mene.

– Nema ih više, ali ne boj se. Nećeš biti sama. Mi ćemo se brinuti o tebi. Isak je tako želio. Bit ćeš dobro Isidora. Neću te ostaviti – kažem iako znam da lažem i nju i sebe, jer moj odlazak odavde neće spriječiti ništa, pa ni ovo.

– Moraš mi pomoći Cai. Tvoj otac je otišao, ali moj nije.

– Što to govoriš Pjegice?

– Nije. On je ovdje. Moram mu pomoći da ode u miru, a to se neće dogoditi dok... Dok ne otkrijem zašto je ostao.

Javite utiske i čitamo se dalje. Hvala svima koji se budu družili sa mnom u ovoj "kratkoj" priči.  Senka