Tragovi prošlosti

880 31 0
                                    


Una P.O.V.

Naterali su me da popijem moj lek protiv depresije. Ali to me nije sprečilo da popijem celu flašu vina

Sve je počelo pre tri godine, nedelju dana nakon što je Aleksandar otišao. Tada sam pila jedan lek

Nakon msec dana i one odvratne scene, koju ne mogu da izbacim iz glave povećana mi je terapija na dva leka

Nakon tri meseca i Leninog samoubistva počela sam da pijem tri leka dnevno

Noćne more iz noći u noći. Ponekad bih se plašila i da zaspim jer, nisam mogla to više da trpim

Lekove sam mešala sa svime. Alkohol, skank, tabletice. Sve samo da probam da se rešim tih glasova

Ali sve su bili glasniji i glasniji. U početku je bio samo taj muškarac, njegov odvratan glas. Njegove ruke koje su me držale

Ali uskoro je i Lena došla. Progonila me je, iz noći u noć iz dana u dan. Stalno sam mi je ponavljala da joj pomognem. Dok je ležala u lokvi svoje krvi. Ponekad bi znala i da mo kaže

"Ti si kriva za ovo. Mogla si da me spasiš."

Naravno, nikad niko nije znao za ovo. Svi su mislili da sam samo teško podnela njenu smrt. Nikome nisam rekla kako je sve ovo počelo

~pre tri godine~

Sedimo na pocepanoj fotelji u jednom od štekova. Čudno je to koliko ti malo treba d budeš srećan. I koliko ta sreća kratko traje

"Drži" rekao je Marko dok mi je dodavao buksnu.

Sela sam u Aleksandrovo krilo i prenela mu dim
Kroz osmeh me je poljubio.

Zapravo tek sad vidim koliko su ljudi površni, glupi i jadni.

Jednostavno ne vide dalje od svog nosa sem kad je to u njihovom interesu

"O čemu razmišljaš?" Pogledala sam u njegove svetlo braon oči

Znala sam da moram da odgovorim na ovo pitanje, uvek moramo

"Razmišljam koliko si ti stariji od mene"

"Tri godine, do sada nisi imala problem sa tim"

"Nemam ni sad, samo razmišljam da ti imaš neke svoje potrebe"

"U redu ja nemoram da slušam to." Prekinuo nas je Marko

Ustao je sa fotelje i krenuo da ide. Mahnula sam mu i gledala kako odlazi

"Šta je to?" Pitala sam kad sam ugledala neki crni osjaj na fotelji

"Sranje" samo je to rekao dok me je pomerao

Gledala sam kako pažljivo uzima u ruke

"Pištolj? Šta će vam to?"

Skočila sam i brzo prišla

"Nije nešto što treba da te zamara"

Hteo je da prođe ali sam ga uhvatila za ruku. Nije me ni pogledao samo je nastavio da ide

"Želim objašnjenje"

"Svašta se dešava ovih dana"

"Svesna sam toga ali to ne znači da treba da nosiš pištolj okolo!"

"Una, molim te. Neželim da te umešam u nešto"

Prišao je bliže meni i rukom prešao preko moga obraza.

"Znaš da te volim" izgovarao je tiho dok mi se približavao usnama

Lupanje metalnih vrata nas je naglo odvojio

Moj zaštitnikWhere stories live. Discover now