DARK ANGEL // Harry Styles

Something weird

28. Poglavlje

„Razdvojenost ne ubija, već istina.“

...

Harry je uhvatio moje butine i podigao me preko ramena.

„Ljepotice, neću te pustiti, ne boj se.“ Zakoračio je i izašli smo iz jahte. Nisam mogla da vidim gdje idemo jer mi se od ’prevrnute’ perspektive sve počelo mutiti pa sam odlučila da zatvorim oči. Ne mogu raspoznati osjećaje koji se trenuto prostiru širom mog tijela. Talas straha obuzima organe, a zabrinutost blokira mozak. Kud me nosi? Ali pesimistični osjećaju bivaju prekinuti kad se srce umješa braneća Harrya, te govoreći da mi on nikad nebi naudio. To sam i ja znala duboko u sebi. Iako mi nikada nije rekao da me voli, bio je zatvoren tip osobe, kao ja, ali mogla sam u nekim trenutcima da osjetim da je to mislio. Naša tišina i ćutanje vrijedilo je više od nečije bezpotrebne priče. Mi smo zapravo, znali razgovarati čitnjom. Osjećaji koji su me obuzimali u tim trenutcima dopuštali su mi da razumijem.

Harry se zaustavio spuštajući me pored sebe.

„Hej, drhtiš.“ Uhvatio je moje ruke i protrljao ih svojima. Spustila sam glavu.

„Gdje smo mi zapravo?“ Skretala sam s teme.

„Čega si se prepala?“ Podigao mi je glavu i sada sam mogla vidjeti njegove zelene oči, i sada male crne zjenice. Zelenilo u očima bilo je neke blage, opuštajuće boje, ali ipak toliko duboko, kao da je označavalo beskraj.

„Ovaj...ničega...samo mi se malo zamutilo kako si me podigao..“ Izlačila sam se na način koji sam najbolje znala. Harry nije izgledao baš kao da mi je povjerovao, ali ovaj put je htio to da zanemari. Klimnuo je glavom i nasmijao se.

„I bolje jer ti spremam iznenađenje.“ Sada je podigao obrve i nasmješio se onako kako najbolje umije.

„Zar sve ovo nije iznenađenje?“ Upitala sam ga dok je isprepletao naše prste. Krenuli smo put Louisa i Eleanor koji su bili par metara ispred nas.

„Jeste, ali ima još nešto...“

Pogledala sam okolinu. Sada smo se nalazili u nekoj dubokoj šumi, gdje je drveće bilo dosta visoko. Unatoč velikom i gusom drveću, poneki zraci su se tvrdoglavo probijali kroz listove dolazeći do cvjetova koji su žudili za njima. Šuma je djelovala lijepo, poput nekog opisa pejzaža iz neke knjige. Mada, kakav god bio pejzaž, ova šuma je izgledala bolje od bilo čijeg opisa. Nije bilo tragova ljudskih otisaka stopala, sem ovih koje smo mi pravili pa sam se u jednom trenutku zapitala da li oni zaista znaju gdje treba da idemo? Koliko god šuma bila lijepa, ne bi mi bilo drago da se izgubim.

„Još 50 metara otprilike!“ Informisao nas je Louis.  Mahinalno sam ubrzala korak želeći da što prije napustim šumu.

„Polako Chloe, niko nas ne juri.“ Harry me je povukao nazad i nastavio da hoda polako. Naspram nas, Louis i Eleanor su hodali dosta brže i sada su bili ispred nas jedno 20-ak metara.

„Znam, ali oni su dosta ispred nas, pruži korak bokseru.“ Sad sam ga provocirala s obzirom da bokseri uvjek treba da imaju dobru kondiciju.

„Ne izazivaj me da te uzmem i istrčim ovu šumu za prokletih 10 sekundi.“

„Nemoj, da te opali srce pa da moramo pauzirati ovaj lijep odmor.“ Nisam ni završila rečenicu, a već sam bila na njegovim ramenima i za trenutak je počeo trčati najbrže što je moglao. Za par sekundi prestigli smo Louisa i El a oni su nas pretpostavljam gledali kao neke ludake komentarišući moj vrisak iz straha da se ne polomimo negdje usput. Ipak, to se nije desilo. Za par sekundi, moje noge su osjetile kopno, a sunce mi zamračilo oči dok je Harry držao ruke u zrak i pobjednički mi se kezio jer je uspio da mi se dokaže. Iako nije to morao raditi, znala sam da ima i više nego dovoljno kondicije.