Srce mi je lupalo tako da sam u jednom trenutku pomislila da ce iskociti.
Ne to nije bio strah od letenja, to je bio strah zbog mog odlaska u nepoznato.
Nagnula sam se i pogledala kroz prozor, da pogledam jos jednom zemlju u kojoj sam rodjena, na zemlju u kojoj sam odrasla i zivjela.
Izgradila uspjesnu karijeru, imala obitelj o kojoj mnogi sanjaju.
Imala sam sve.
I samo u jednom prokletom trenutku to sve izgubila.
Slapovi suza slijevali su se niz moje lice, al nisam imala drugog izbora.
Tiho poput molitve sa mojih usana je sislo "Nikad zbogom samo do vidjenja!"
Tuga, strah, ocaj i nemir zavladali su mojim krhkim tijelom, i vec po dosta napacenom dusom.
"Ja Sarah Novak ostavljam cijeli svoj zivot, i imam samo jednu misiju."
Pomoci tim ljudima, na prvom mjestu pomoci toj nemocnoj djecici.
Uciniti cu bar jedno dobro djelo, raditi sve ono sto mi kazu.
Dati cu zadnji atom sebe, dati svoje znanje i ljubav. Samo im srce ne mogu dati jer ja srca nemam vise.
Imala sam srce i to veliko
imala sam srce puno ljubavi.
Odnijeli su ga sa sobom one noci
oni koje sam voljela najvise.
Oni za koje bi zivot dala.
Ostala sam samo ljuskica od zene.
"Ja Sarah imala sam prekrasno djetinjstvo."
Roditelje koji me vole i podrzavaju u svemu.
Sestrinsku i bratsku ljubav.
Odrasla sam u jednom malom gradicu u Hrvatskoj.
Sa bracom i sestrama imala sam odnos prepun ljubavi i paznje.
Uvijek smo bili tu jedni za druge.
Iako smo bili vec odrasli i znali se nosit sa svojim problemima i zivotom, stalno smo trcali jedni drugima po pomoc, savjet ili pak zagrljaj.
Dok sam bila malena djevojcica moj san je bio da budem doktorica jednog dana.
I uspjela sam u svom snu.
Ostvarila sam svoj san i danas sam doktorica.
Zavrsila sam fakultet na "Medicinskom sveucilistu u Zagrebu." Specijalizaciju zavrsila na"Klinici za djecje bolesti Zagreb"
smijer "Gastroenterologija i poremecaj prehrane."
Jos kao mala znala sam da cu jednog dana pomagati ljudima.
I to onim malim ljudima, koji su prepuni ljubavi.
Jos dok sam studirala upoznala sam jednog decka!
"Petar"
On vam je jedno prekrasno stvorenje. Bio je sve ono sto bi jedna cura mogla pozeljeti na muskarcu.
Razbarusena kosa i muzevna brada, visok, taman i jebeno savrseno gradjen decko.
Prepun ljubavi i paznje. Iako je ostavljao dojam jednog nepopravljivog decka,
On je bio najbolji decko na cijelom svijetu!
Bili smo jako slicni i razumijeli jedno drugo.
Oboje smo bili u jednom gradu, studirali i stijecali svoje znanje daleko od kuce. Ja kao buduca doktorica, a on kao buduci Ing. Elektrotehnike.
Jedina razlika je bila to sto je on bio jos dalje od svojih najmilijih.
Dok sam ja mogla svaki vikend otici u Varazdin, u toplinu obiteljskog doma.
Njemu nije bilo lako otputovati roditeljima u Hercegovinu.
Upoznali smo se sasvim slucajno na zadnjoj godini. I vjerujte mi zaljubila se kao nekakva djevojcica. Kako sam se samo zaljubila!
"Gospodjice zelite li nesto popiti?"
Tiho je upitala stjuardesa.
"Ne hvala u redu je" odgovorila sam ljubaznim tonom.
"Molim vas da namjestite svoj pojas uskoro cemo sletjeti."
"U redu hvala vam"
Dok sam vezala pojas moja utroba se zgrcila, pomislila sam da cu se ispovracati tu.
Strah! Osjecala sam samo strah!
Strah od nepoznatog, strah od toga sto cu tamo vidjeti i dozivjeti!
Jer jebem ti to je Afrika!
Zemlja gladi, bjede i neimastine!
"Sada nema natrag" sama sebi sam govorila. Dosla si tu i nema natrag.
Toliko sam se zamislila da nisam ni primjetila da smo sletjeli.
Uzela sam torbicu i krenula prema izlazu.
Noge i ruke su mi se tresle kao da imam groznicu najgore vrste.
Tiho u sebi sam se pomolila i izisla van.
Udahnula duboko i osvrnula se oko sebe.
Evo me! Republika Congo!
Tebi na milost!
Jedna vrata, druga vrata, kontrola jedna pa druga.. pretraga torbe pretraga prtljage..
"Isuse ima li ovome kraja"!?
A onda sam ugledala jednu prekrasnu damu koja je nosila natpis sa mojim imenom.
" dr. Sarah Novak"
"Isuse Boze!" ja nikad nisam vidjela tako malo sitno mrsavo stvorenje.
Prekrasna crnkinja sa sitnim kovrcama. Izgledala je tako kao da se moze polomiti ako je samo dotaknes.
"Hej ja sam Sarah" rekla sam na engleskom jeziku.
"Ja sam Dalila" rekla je mala kovrcava cura i bacila mi se u zagrljaj.
" Vi ne slutite kako ovo cijenimo hvala vam sto ste dosli ovdje dr. Sarah"
" Zadovoljstvo mi je, i bit ce mi drago sto god mogu uciniti za vas, vase ljude i vas narod"
"Molim vas podjite samnom odvest cu nas na mjesto gdje cemo boraviti jedno vrijeme".
"Da li ste prvi put ovdje, Znate li sto vas sve ceka,Jeste li svijesni da ovo nije ni malo lako?"
Bila je puna pitanja prepuna naredbi. Covjece hodala je takvom brzinom da sam cijelo vrijeme morala trckarati za njom!
Kriste Boze! Tako sitna ali imala je tu neku cvrstinu koje sam se plasila.
"Ne prvi put sam tu" odgovorila sam uzdisuci od brzine naseg hoda.
"Congo, Sudan, Somalija i Tanzanija"
Izdavala je naredbe poput nekog jebenog vojnika.
" To je vasa ruta iducih 6 mjeseci, necu vam lagati doktorice to nece biti lagan put, dapace to ce biti put pun opasnosti toga ste svijesni!
"Da sve znam" odgovorila sam glasom punim samopouzdnja, a da me jebes nisam znala nista!