U sebi molim sve molitve koje znam i nadam se da me Marko neće iznevjeriti. Osjetim veliko olakšanje kada me on pogleda jače stisne moju ruku koja se nalazila u njegovoj i opušteno kaže Lukasu: „Samo se drži podalje od Juniora i super ćemo se slagati."
Ne znam je li ovo bila neka vrsta prijetnje ili što, ali po Lukasovom izrazu lica vidim da to nije primio samo tako već da ima svoje značenje tih riječi koje zasigurno nije malo.
Lukas je skrenuo pogled, primio se za potiljak nakon čega me ponovo pogledao. „Što kažete da odemo na kavu?"
Mislim da je jačina stiska moje ruke zaustavila dotok krvi u Markovoj ruci, ali na svu sreću, moj dragi Markić u tom trenutku nije zaboravio na svoju sposobnost laganja te nas je riječima: „Neki drugi put. Trenutno nam se žuri.", spasio od Lukasa, ali znam da će me poslije gnjaviti porukama.
Prođemo pored njega te me Marko doslovno vuče po ulici. Nekoliko puta pogledam prema njemu i po izrazu lica shvatim da nije ljut. Kada se dovoljno udaljimo od Lukasa, Marko me upita: „Što je ono bilo?"
„Oprosti.", tiše kažem i skrenem pogled prema podu. „Znam, to je bilo glupo. Nisam tebe trebala uvlačiti u to."
On se nasmije onako kako to samo on zna. Dječački. Jezikom obliže donju usnicu nakon čega je zagrize. To bi mi kod nekog drugog vjerojatno izgledalo glupo, ali kod njega izgleda tako savršeno. Sve što ima veze s Markom je savršeno. On je jednostavno savršen. „Nije bilo glupo. Ti si naša.", iznenađeno ga pogledam kada to kaže. „Sestra si od mog najboljeg prijatelja. Ako trebam glumiti tvog dečka kako bih ti pomogao, onda ću to i učiniti."
"Hvala ti.", stanem i zagrlim ga. „Najbolji si. Stvarno si dobar prijatelj."
Čujem ga kako se ponovo smije. „Misliš dečko?" Kaže zadirkujućim tonom. Kimnem glavom. Nastavimo polako šetati prema domu. Ništa ne govorimo. Nama nekada riječi nisu potrebne. Tišina nam je odgovarala. Opazimo Ivana i Ivanu kako sjede na trgu.
Ivan ustane kada nas spazi i krene prema nama. „Ma gdje ste vas dvoje bili?“ Upita podignute obrve. Marko mu namigne i pozdravi se s njim.
„Ma smiri se Runja.“, kaže mu Marko nakon čega se nasmije. On je jedna zaista nasmijana osoba. Ne znam kada sam bila pored njega, a da se barem jednom nije nasmijao. „Ja i moja cura smo malo šetali po Karlovcu. Ništa strašno.“
Na Ivanovo izrazu lica vidim iznenađenost i malo mi nedostaje da se počnem glasno smijati. Moram priznati, Ivan izgleda stvarno slatko kada je zbunjen i iznenađen. Skine svoje sunčane naočale i zakači ih za majicu. Suzi oči i nakrene glavu. „Aj ponovi što si reka.“
Marko i ja se glasno nasmijemo. „A de se smiri.“, kažem mu. „Duga je to priča. Nemaš razloga brinuti se. Ajde, idemo u dom.“
On s negodovanjem nešto promrmlja i uzme Ivaninu torbu. Polako se odvučemo na drugi kat i pođemo u naše sobe. U sobi odložim putnu torbu na svoj stol i počnem raspakiravati stvari. Ivana je prilično tiha. Ostale cure nisu bile u sobi. S obzirom da još nije vrijeme za ići spavati, uzmem svoj blok i olovku te počnem crtati.
Prošle godine sam se bavila crtanjem u domu, ali ne dugo. Odustala sam jer mi je ona nesigurnost stvarala problem. S obzirom na to da sam u osnovnoj od Ane stalno slušala kako sam jadna i glupa, postala sam nesigurna.
Na početku sam to zanemarivala, ali nakon nekog vremena sam počela vjerovati u njezine riječi. Uistinu sam mislila da nisam posebna i da sam jadna. Zbog toga sam odustala od crtanja. Zatvorila sam se u sebe i sjećam se da je Ivan ludio zbog toga. Bio je zabrinut, ali nije znao kako mi pomoći. Kao i uvijek, Lorena, Elena i Bejbi su bile uz mene. Zahvaljujući njima sam se s vremenom počela bolje osjećati. Zahvaljujući njima sam ponovo shvatila da ne smijem slušati Anu. Više ne mislim da sam jadna i nisam zatvorena. Naprotiv, sada sam ona stara Matea. Šalim se, zabavljam i govorim ono što mislim. U meni je ipak usprkos svemu ostao mali trag nesigurnosti. Isti taj trag me sputava u tome da se opet počnem baviti crtanjem u domu. Vjerojatno je Ana ta koja je nesigurna i zbog toga se tako ponaša, ali ne želim više razmišljati o njoj.
Doris, Lea i Ana Marija se vrate u sobu. O nečemu su raspravljale, ali ih nisam slušala zato što sam bila u svom svijetu. Volim se isključiti iz stvarnosti kada crtam. Na taj se način mogu koncentrirati na drveće, osobe ili bilo što drugo što crtam. Nisam ni shvaćala da su stajale iza mene cijelo vrijeme i promatrale što crtam.
Trgnem se kada Lea usklikne.
„Juniore, ovo je predobro.“, uzme mi blok iz ruku i počne promatrati moj crtež. Crtala sam drveće. Opet. U posljednje vrijeme sam najviše crtala drveće. Dobro, bilo je tu i drugih motiva prirode, ali crtanje drveća me nekako opuštalo.
„Ma glupo je.“, tiho kažem i ustanem. „Nije to ništa. Samo mi je bilo dosadno.“
„De nemoj srat.“, kaže Ana Marija u svom stilu. Uzela je blok iz Leinih ruku i počela ga listati. Proučavala je sve moje crteže. Izgledala je zadivljeno. Ma kako god. To je samo hobi. Nije kao da će crtanje postati nešto više. „Ovo je predobro!“ Prolista još nekoliko stranica. „E ovaj mi je najbolji.“, okrene blok i vidim crno bijeli crtež borove šume i planina. Ja samo slegnem ramenima. I meni se sviđao taj crtež. Mislim da je možda čak najbolji od svih koje sam napravila u posljednjih nekoliko mjeseci. Pogledaju i moje crteže na kojima su portreti Lorene, Elene i Bejbi.
„Hoćeš mene nacrtat?“ Upita Doris. Kimnem glavom na što ona sretno poskoči i zagrli me. Udalji se od mene i njezin izraz lica više nije sretan kao prije. „E jesi čula da je Klaudia ostavila Karla?“
Iznenađeno je pogledam. „De ne seri!“ Ne shvaćam. Oni su se stvarno voljeli. Nikada ne bih pomislila da će oni prekinuti. Dobro, možda shvaćam. U zadnje vrijeme su se češće svađali, ali mislila sam da će to riješiti. I prije su se svađali, ali nikada nisu prekinuli. Jadan Karlo. On ju je stvarno jako volio. „A jebemu...“, prokomentiram.
Ivan me idućeg dana uspio nagovoriti da nakon škole odem s njim u park kako bih vidjela tu Krešinu osobu s kojom nas želim upoznati. Ne da mi se. Iskreno, radije bih ostala u domu i crtala ili išla s Lorenom i Elenom na kavu. Isto tako sam zabrinuta za Karla. Prijatelj mi je i voljela bih znati da je dobro.
Marko, Ivan, Ivana i ja smo u parku i čekamo Krešu i tog njegovog glupog prijatelja ili prijateljicu. Vrag bi znao što je. Kasne skoro pola sata i stvarno mi je već dosta čekanja. Ivan mrzi kašnjenje. Uzvrpoljio se. Počeo je hodati lijevo – desno i znam da će se uskoro početi derati te će možda čak otići. Ni ja nisam ništa bolja od njega. Zapravo, ja imam manje strpljenja od njega. Baš kada sam planirala otići, gospodin dotični se odlučio pojaviti. Pored njega je stajala ona. Ana je bila u Karlovcu. Kako je to moguć? Što ona radi ovdje? Ukočila sam se i ne mogu vjerovati da je vidim. U posljednje dvije godine sam je vidjela svega nekoliko puta, ali nismo razgovarale. Ja sam izbjegavala razgovor s njom.
Dubokno udahnem i pokušam se sabrati. Ma kako da se saberem kada je ona ispred mene? Ona je užasna. Vrijeđa me i omalovažava. Ja više ne mogu podnositi njezinu blizinu.
„Pa đe si Runja!“ Uzvikne svojim piskutavim glasom koji me toliko nervira i priđe mi. Pokuša me zagrliti, ali ja odmaknem njezine ruke od sebe. Da sam znala da će ona doći s Krešom, nikada ne bih pristala doći ovdje. „Što je?“, Glasno upita i poskoči na mjestu i nasmije se. Kako me samo nervirala... „Što je? Što glumiš budalu koji kurac? Čekaj, nemoš glumit nešto što jesi!“
Prevrnem očima i sjednem pored Marka na klupu. „Super.“, prokomentiram preko volje. Zapalim cigaretu i počnem je ignorirati. Vidim da očito nikome osim Kreši nije jasno što se događa između mene i Ane, ali boli me briga. Dobra duša Marko mi je pokazao neki smiješni video. Očito vidi da mi je palo raspoloženje. Zajedno pušimo moju cigaretu i smijemo se.
„Vid nje!“ Ana pokaže prstom na mene. Pogledam je na sekundu nakon čega vratim pogled na Markov mobitel. Ona dođe do nas, uzme Marku cigaretu iz ruke i baci je na pod. On se pobuni. „Što izvodiš ti, a? Ti si kao neka faca.“, obraćala s meni.
Ivan prevrne očima. Izgleda da ni njemu Ana nije najdraža osoba. „E mala aj se smiri malo.“
Ona se okrene prema njemu. „Neću!“ Stane iza mene i počne mi mrsiti kosu. Iznervirano ustanem i jako je udarim po ruci. „Marš! Jadnice!“
„Aj se saberi malo.“, kažem smireno. Pa, barem koliko sam mogla biti smirena. Marko mi poravna kosu koju je Ana smrsila i poljubi me u obraz.
„Ma šta ti? Oš mi ti valjda reć?“
„Ma ja stvarno više nemam živaca za ovo.“, poljubim Marka u obraz. „Bok Markić. Ja odlazim, a vi pokušajte preživjeti s ovom luđakinjom.“
Bila sam već prilično daleko od njih, ali i dalje sam čula Anu kako se dere. Većina riječi je bila upućena meni. „Glupačo! Droljo glupa!“ Okrenem se prema mjestu na kojem se nalaze i shvatim da su ona i Krešo sami tamo. Izgleda da je i ostali nisu mogli trpjeti.
Lagala bih kada bih rekla da me njezine riječi nisu povrijedile. Ona je jednostavno osoba koja zna kako povrijediti nekoga. Osjetim vibriranje mobitela u džepu. Na zaslonu mi stoji Elenino ime. Istog trenutka se javim.
„Hej Juniore.“, začujem njezin glas te Lorenin u pozadini. Pretpostavim da su me stavile na zvučnik.
„Ej Evleno, ej Lolo.“, bezvoljno kažem.
„Ma šta je s tobom? Jesi ti dobro?“ Upita Lorena.
Prođem rukom kroz kosu i pogledam prema nebu. „Ma u kurcu sam.“
„Što je bilo?“ Upitaju u glas.
„Ana je u Karlovcu. Joj kako mi nekada dođe da je bacim s mosta.“, dobro, ne bih je zaista bacila s mosta. To sam rekla u trenutku frustracije.
„Nemoj.Sada ćemo ja i Lolo lijepo doći k tebi i idemo u neki kafić na pivu. Veliku točenu.“
Nasmijem se od srca. „Zar ćeš ti popit pola litre točene pive?“
„Pa naravno da oće!“, Kaže Lorena. „Pa što bi ona?“
„Dobro, dobro. Ništa nisam rekla.“, mogu zamisliti Lorenu kako koluta očima i Elenu kako se igra pramenom kose i hoda u krug pored nje.
„Nađemo se u našem kafiću za petnaest minuta. Može?“
„Može. Vidimo se tamo Juniore.“
Prekinem vezu i zaputim se prema Radićevoj ulici gdj se nalazio naš kafić u koji smo voljeli ići. Sjednem na terasu. Svega nekoliko minuta poslije stignu Lorena i Elena izagrle me.
„Sve će biti u redu Juniore. Bez brige.“, kaže Elena. Obožavala sam to što me uvijek može nasmijati i razvedriti.
Nadam se da vam se poglavlje svidjelo. Što mislite o Mateinom i Markovom odnosu? Što mislite hoće li ovaj dolazak Ane i Karlov prekid s Klaudijom utjecati na Mateu? Iduće poglavlje ću postaviti tek idući vikend. Kraj je školske godine i moram učiti za ispite.
Voli vas vaša Mattea!