Danas je prvi dan škole. Ustala sam ranije nego inače. Nisam mogla spavati. Osjećala sam se punom energije. Imam osjećaj da me ove godine nitko ne može poljuljati i uništiti mi samopouzdanje. Briga me za Krešu. Preboljet ću ga. Ova nova Matea ga ne treba. On ostaje u prošlosti s onom sramežljivom Mateom.
Otključala sam svoj ormar i počela birati odjeću za današnji dan. Nisam znala što obući. Otvorila sam prozor i naslonila se na njega. Vratila sam se do ormara i počela birati odjeću. Odjenula sam bijele traperice, prozirniju košulju military uzorka i najdražu crnu kožnu jaknu. U crni Converse ruksak sam ubacila nekoliko bilježnica i kemijsku.
Ivana i Lea su ustale malo kasnije pa sam ih sačekala da se spreme. Lea izgleda tako slatko sa svojim pjegicama po obrazima i velikim smeđim očima. Ona je naša slatkica. Ivana je šminkom naglasila svoje plave oči. Tipično za nju. Izađemo iz sobe i krenemo u školu.
Lorena je hodala ispred nas niz stube, ali nas nije primjetila. Kao i inače, kosa joj je bila raspuštena. Nosila je svoju prepoznatljivu kožnu jaknu i sive starke.
Odlučim je pozdraviti. „Ej Lolo.“, kažem uz osmijeh.
Pomalo iznenađeno se okrene prema nama. „Oj. Oćemo danas na kavu s Elenom?“
„Logično. Razapet ću je nasred trga ako kaže da neće.“, šaljivo kažem.
Bila je to još jedna od naših pomalo glupavih šala. Javimo se odgajateljima i uputimo se prema našoj školi. S obzirom da u domu nismo išle na doručak, stanemo u oblžnju pekaru kako bismo kupile krafnu. Ispred škole snimimo fotografiju i stavimo je na Instagram uz opis „We go down together“.
Pozdravim se s njih dvije i uputim se prema svojoj učionici. Pozdravim se s ekipom i sjednem u zadnju klupu. Vrijeme prije počeka sata iskoristim kako bih pročitala pristigle poruke i pročitala obavjesti na društvenim mrežama. Na Instagramu spazim komentar od Lukasa, odnosno mog bivšeg švalera koji je upućen meni: „Ljepotice...“, i odlučim mu ne odgovoriti na njega. Barem ne još.
Luki: Ej ljepotice
Luki: Sretno u novoj školskoj godini
Što kažeš da se nađemo na kavi?
Glase dvije poruke koje su mi pristigle od Lukasa svega nekoliko trenutaka nakon što sam pročitala komentar. Napravim screenshot i pošaljem to Bejbi uz poruku: „Vid mi švalera što se ponovo zaljubio.
“
Bejbi: Opaa rode! Pa nađite se. Što fali? Aaa micicaaaa
Nasmijem se na njezin odgovor. Tako ona i inače odgovara. Nisam sigurna u vezi toga trebam li se naći s njim. Danas idem na kavu s Elenom i Lorenom. Mogli bismo se naći neki drugi dan. Lukas nije tako loš. Zabavn je. Da, možda je malo ozbiljan nekada i voli me zezati i govoriti mi da sam sramežljiva, ali dobar je. Odlučim poslati odgovore Bejbi i Lukasu.
To Bejbi: A vidjet ću. Šta ja znam. Danas ionako idem na kavu s Lolo i Elenom
Prije nego što stignem Luaksu napisati odgovor stigu mi poruke u grupnom od mene, Lorene i Elene.
Lorena: Runjaaa
Lorena: Aloo
Elena: MATEA DANAS IDEMO NA KAVU
Lorena: Mi imamo skraćeno nastavu
Elena: Imaš i ti elde
Matea: Pa logično
Lorena: Oćemo onda odma nakon škole
Elena: Može
Matea: Aj nađemo se u Straži. Do kad imate nastavu, ja do podne
Elena: Isto
S obzirom da smo očito dogovorili naš odlazak na kavu, odlučim odgovoriti Lukasu na poruku.
To Luki: Možemo večeras
Spremim mobitel u džep traperica i odem se zezati s ekipom. Zapravo nam je cijeli dan prošao u zafrkanciji. Nismo ništa pisali pod nastavom. Žali Bože bilježnica koje sam ponesla taj dan. Kada nastava završi, odmah krenem prema Straži. Spazim Elenu i Lorenu kako sjede na terasi. Elena me spazila istog trena i mahnula mi.
Krenem prema njima i sjednem na slobodnu stolicu. Ruksak spustim na pod pored nje. Skinem jaknu i naručim kavu s mlijekom. Bila mi je potrebna kava. Elena i Lorena gledaju u mene i isčekivanjem, ali ne shvaćam zašto.
„Što?“ Upitam ih odmahujući glavom. Lena me pomalo namršteno pogleda.
„Ma daj.“, kaže. „Naš Runja je ovog ljeta odlučio srediti život. Zanima nas kako ide. Koliko znam, jedna od stvari na popisu bila je i prestati voljeti Krešu. Kako to napreduje?“
Slegnem ramenima. Vrlo dobro se sjećam što sam odlučila ovog ljeta. I prestati voljeti Krešu je bilo na vrhu popisa.
„Jes našla kakvog momka?“ Upita Lorena smijući se. „Mateice, bilo bi vrijeme. Ja kužim da je Krešo tebi zgodan s onim tamnim očima, smeđom dužom kosom i onakvim stavom, al stvarno više moraš nać nekog.“
„Ajme meni, dobro.“,otpijem gutljaj kave i namrštim se. Glasno uzdahnem i prevrnem očima. Iz ruksaka izvadim svoj Marlboro i zapalim jednu cigaretu. „Kužim. Krešo je seksi, al ga moram prestat voljet. Sve to kužim. Radim na tome. Više ne buljim u njega kao tele u šarena vrata kad ga vidim.“
„To ti je neki napredak.“, pesimistično prokomentira Elena i primi se za čelo.
„Za mene je.“, pomalo ponosno kažem. „Čak ga uspjevam ignorirat kad je s nama u društvu. To je velik napredak.“
To sam stvarno i mislila. Prije nisam mogla biti u njegovoj blizini, a da ga ne promatram i ne počnem se crveniti na svaku riječ koju mi kaže. Osjećam se ponosno. Iskreno, ne znam kako sam to uspjela. Prije sam pokušavala preboljeti ga, ali mi nije uspjevalo. Ovoga puta se nešto jednostavno dogodilo. Vjerojatno snaga volje.
„Aj dobro.“, Elena slegne ramenima i pogleda Lorenu. „Joj znaš da nam Lolo ima dečka sad.“
Namrštim se na to. Ispustim dim kroz nos na što me Lorena čudno pogleda. Ipak joj pružim cigaretu i ne iznenadi se kada je uzme i povuče dim. A što se tu sada može? Nije ni Lorena neka dobrica.
„Koga?“ Upitam. „Onog iz Siska koji liči koda ima problema s bijesom? Onaj s dužom crnom kosom, visok, trenira boks, ujutro trči. Mikulin. Kristijan Mikulin. Jel taj?“ Iznenađeno počnem ispitivati.
Znam tog tipa. Prošle godine smo išli na kavu s njim. Možda lik je zgodan i sve to, ali njegovo ponašanje mi je malo čudno. Imam osjećaj da je pomalo agresivan. Sjećam se da smo a zezali zbog nečeg i se naljutio. Doslovno se počeo derati na nas u kafiću. Ako Lolo želi nekog takvog za dečka, to je njezina stvar, a ne moja.
„Pa da, logično da je taj.“, uzdahne i pomakne kosu s ramena. „I nema problema s bijesom. On samo ne voli da ga zezaju, što je meni super, jer sad brine oko toga da i mene ne gnjave. Joj, tebi bi bio super onaj plavokosi. Onaj...sa onim tamnim očima. Jel Marko?“
Kimnem glavom i pogledam je podignute obrve. Marko je super osoba. Stvarno jest. Uvijek se brine za mene i imam osjećaj da ga poznajem već jak dugo, al ne gledam ga na taj način. On je za mene poput brata.
„Ma, ništa od toga.“, luckastno se nasmijem. „Markić mi je super. On je stvarno super osoba. I drag mi je i sve, ali ne na taj način.“
Elena kimne glavom. „Aj dobro.“
„Kako god ti kažeš.“
Iako smo završile taj razgovor, znala sam da nije zauvijek završen. Za par dana će zasigurno ponovo pokrenuti priču o tome tko bi bio dobar dečko za mene i s kim bih trebala biti u vezi. Znam da mi žele pomoći, ali ne volim to. Mislim da su i same svjesne činjenice da još uvijek volim Krešu. K vragu, zašto sam se od svih tipova na ovom svijetu morala zaljubiti baš u njega? zašto to nije mogao biti neki drugi Ivanov prijatelj?
Nisam više željela razgovarati o dečkim i vezama. Takvi bi me razgovori često znali baciti u depresiju. Poslije bih uvijek razmišljala o tome zašto mu se ne sviđam i zašto se tako ponaša prema meni. I ja sma ljudsko biće. Zar ne može biti malo obziran? Nisam rekla da mora biti sa mnom do kraja života, ali mislim da bi možda bilo puno lakše kada bi se prema meni ne bi ponašao kao prema zadnjoj budali.
Lorenu je uskoro nazvao Kristijan. Iako i dalje nismo znali kako su se njih dvije zapravo spetljali, bilo mi je drago zbog nje. Ako ja nemam sreće u ljubavi, nek onda barem ona ima.
Ubrzo sam se vratila u dom. Bila sam umorna. Nakon ručka koji gotovo da nisam ni taknula, otišla sam u sobu. Odgajatelji nas nisu previše gnjavili. Skinula sam košulju i objesila je u ormar kako mi se ne bi izgužvala.
Obukla sam jednostavnu crvenu majicu i legla na krevet. Zaklopila sam oči i uživala u tišini. Lea i Ivana su vjerojatno nakon škole otišle negdje s društvom. Imala sam nekoliko sati mira i tišine. Tišinu prekine zvuk mog mobitela. Otključam ga i vidim da imam poruku od Lukasa.
Luki: Odgovara li ti na se nađemo oko 18:30?
Izmami mi osmijeh na lice. Nekada piše prilično nepovezan rečenice bez imao smisla, a nekada su toliko jasne da me šokiraju. Doslovno sam naviknula dekodirati razne nerazumljive poruke. Na primjer, Ivanova vrsta poruke: „Aj dvodi kak znilcu.“, to je primjer kako on piše poruku kada je pijan, a u prijevodu znači: „Aj dođi niz cestu.“, svi vrlo dobro znamo da to zapravo znači da se nalazimo kod naših prijatelja čija je kuća prilično blizu naše.
To Luki: Naravno
Ugasila sam mobitel i okrenula se na bok prea zidu. Nisam imala namjeru spavati. Znala sam da kako školska godina odmiče, sve je manje vremena za odmor u popodnevnim satima. Čula sam kada su Lea i Ivana došle, ali nisma reagirala. Izgledale su pomalo pijano što me zapravo i nije previše začudilo.
Ustala sam prije šest sati navečer. Ponovo sam se išla presvući. Ne znam zašto mi je bilo bitno kako izgledam u Lukasovoj blizini. Valjda je i to jedna od stvari s mog popisa.
Br. 3. Potruditi se da uvijek izgledam dobro i da se osjećam dobro.
Pa, s obzirom na to da pravilo kaže da se moram osjećati dobro i izgledati dobro, otišla sma do ormara. Odjeća me čini sretnom. Odlučila sam obući crne poderane traperice i svjetlorozu majicu dugih rukava. Uputila sam se prema Straži i shvatila da mi se zapravo neda ponovo ići na kavu.
„Hej.“, radosno me pozdravio Lukas kada me vidio. Stigli smo ispred kafića u isti tren.
„Hej.“, nasmijem mu se. „Zapravo, možemo li ne ići na kavu?“ Upitam na što me on zbunjeno pogleda. „Vrijeme je lijepo, a neda mi se ponovo ići na kavu. Možemo li samo kupiti sladoled i prošetati obližnjim parkom?“
Nakon nekoliko trenutaka kimne glavom i nasmije se. Imao je lijep osmijeh. Kosa mu je bila crna. Kratko ošišana sa strane, a duža po sredini. Oči su mu tamnozelene, ali ipak prilično izražajne. Imao je tople crte lica, a izgled mu je i dalje bio pomalo dječački. Zasigurno smatrama da izgleda poput djeteta zato što sam naviknula biti okružena starijim dečkima koji većinom imaju bradu ili brkove.
Otiđemo u obližnju slastičarnicu i kupimo sladoled. Lukas me nekako natjera da ne platim svoj, već mi ga on plati. Nisam osoba koja to voli. Volim sama plaćati stvari koje kupujem. Na taj se način osjećam nezavisno.
Šetali smo po parku i Lukas me, kao i inače kada se dopisujemo, počeo zezati. Pričali smo o najobičnijim glupostima. U napim razgovorima bi se uvijek našlo i ozbiljnih tema, ali ovo je bio jedan od trenutaka kada smo se jednostavno željeli glupirati i pričati ludosti.
„Lukicaa.", zavapim nakon što e po tko zna koji put počeo zezati da sam sramežljiva. Ne znam ni zašto ga zovem Lukica. „Rekli smo da me nećeš zezati.“
„Mateice.“, oponaša moj ton glasa. „Nisam ja kriv što si slatka i smarežljiva.“, odmahnem glavom po tko zna koji put. „Jesi, jesi.“, namrštim se i time ga nasmijem. „Kako si slatka dok se mrštiš. Samo ti govorim istinu. Slatka si i sramežljiva. To je fora.“
Nasmijem se i skrenem pogled. Mislim da sam zapravo zaboravila kako me nekada može izludjeti.
„Kreten...“, zabavljeno prokomentiram i počnem zvždati.
Lukas se nasmije, priđe mi bliže i pomalo tiho kaže: „Budalice...“
Naježim se na ton njegovog glasa. Možda je i dalje posjevojao taj dječački izgled, ali imao je prilično lijep glas. Zvučao je pomalo promuklo, ali na dobar način i imao je onaj slatki naglasak koji imaju svi iz Karlovca.
„Idiote neuobraženi.“, lagano ga gurnem od sebe na što on odšeta nekoliko koraka ispred mene.
„Idiotice neuobražena.“, kaže piskutavim glasom za što pretpostavljam da je njegov način imitiranja mog glasa. Zamaše rukama i zatrese glavom. Mislim da ne mogu opisati koliko me njegovo ponašanje nekada nasmijava.
Ubrzam korak i priđem mu. Uzmem mu njegovu crnu šiltericu s glave i bezbrižno prokomentiram: „Netko ti je ukrao šiltericu.“
Prebaci ruku preko mog ramena kao da je to nešto što je učinio već puno puta.
„Da mi je znati tko je ta lijepa budala.“
Šetali smo i glupirali se još neko vrijeme po parku. Možda sam pogriješila. Mislila sam da će biti prenapadn, ali nije. Moglo bi se reći da djeluje nekako drukčije otkako sam ga vidjela prije nekoliko mjeseci.
Ispred doma spazim Krešu, ali ga odlučim ignorirati. Tako je najbolje. Ako se on može praviti da mene ne primjećuje, onda mogu i ja.
„Ej Runja!“ Dovikne za mnom.
Preko volje se okrenem prema njemu i jednoličnim ga glasom upitam: „Što je?“
Nasmije se i približi mi se. Opirala sam se porivu da mu priđem kako bih mogla osjetiti njegov parfem koji se vrlo lako mogao osjetiti i s te udaljenosti na kojoj stojim.
„Znaš da te on ne voli?“ Upita me. Zbunjeno se namrštim nisam shvaćala o kome govori. „Tip iz parka. Nisi njegov tip, siguran sam u to. Zasigurno mu je samo dosadno i zabavlja se s tobom.“, zlobno kaže.
„Što tebe briga s kim ja provodim vrijeme?“ Prekrižim ruke na prsima.
„Pa i nije baš, ali trebala bi znati da mu se sigurno ne sviđaš. Što bi netko radio s tobom? Zasigurno može pronaći nešto bolje. Pa nije valjda toliko očajan?“
Ljutito i povrijeđeno otiđem u dom. Izbjegnem odgajatelje najbolje što sam mogla i otiđem u sobu. Nisam mogla vjerovati da može biti takav kreten. Zašto? Zašto me jednostavno ne može ostaviti na miru? Zar je moguće da mu toliko smetam i da me toliko mrzi?
Uživajte u nastavku! Nemate pojma koliko mi je žao što za pisanje nemam vremena kao preko praznika. Sada sam ušla u tu kudu fazu kada svaki dan želim pisati nive nastavke priča, pogotovo The Last Kiss. Nadam se da ću vam uskoro imati vremena napisati novo poglavlje.
Voli vas vaša Mattea!