Krešo i Marko su išli prema nama. Progutala sam slinu koja mi se nakupljala u ustima. Bila sam nervozna. Dok su ostali već ustajali i pozdravljali se s njim i Marko, ja sam i dalje sjedila kao ukopana. Nema šanse da ustanem i zagrlim ga kao i ostali. To se neće dogoditi.
Postoje dva vrlo dobra razloga za to. Prvi: Doslovno me cijelu prošlu godinu ismijavao i ignorirao. Bio je zloban prema meni i vrijeđao me. Drugi: Pokušavam ga prestati voljeti i zaboraviti njega. Prilično sam sigurna da mi grljenje s njim neće pomoći u tome.
„Ma vidi nje!" Uzviknuo je Marko i povukao me na noge. Ubrzo sam se našla u njegovom zagrljaju. Nisam se bunila. Marko mi je bio drag. Bio je jedna od onih osoba koja bi vam se svidjela čim biste je upoznali.
Također je jedini u našoj ekipi koji nema bradu ili brkove. Ivan, Filip i Krešo uvijek imaju bradu staru nekoliko dana. Karlo ima brkove koji su mu prilično dobro stajali. Marko je nasuprot njih izgledao mlađe iako su isto godište. Bio je niži do njih. Imao je dužu prljavo plavu kosu i tamnosmeđe oči. Usne su mu bile pune i tamnoroze. Imao je ljepše usne od dosta djevojaka koje znam.
„Hej, evo i njega.", sretno kažem kada se izvučem iz njegovog zagrljaja i sjednem na svoje mjesto. On sjedne pored mene.
Upustim se u neobavezan razgovor s njim i posve zaboravim da Krešo sjedi nasuprot mene. Voljela sam razgovarati s njim. Nekada se ponašao djetinjasto što je u situacijama poput ove u kojoj se trenutno nalazim prilično korisno. Pored njega se doslovno osjećam kao dijete od pet godina.
Marko mi prepričava događaj sa jednog izlaska i doslovno umirem od smijeha. Išao je u klub sa bratom i sestrom, te još nekim prijateljima iz njegovog mjesta. Njegova sestra i jeda od prijatelja su vozili. On ima tri starije sestre i starijeg brata.
Bili su dokasna vani i on i brat su negdje izgubili društvo. Zvali su ih, ali svima su mobiteli bili isključeni. Na kraju su sjedili na zidiću ispred kluba. Bila je sredina tjedna i njegov je brat tog dana radio jutarnju smjenu.
Marko je shvatio da je prošlo šest sati ujutro i rekoa je to bratu. Njegov brat je na to mamurno odgovorio: „Sunce im poljubim, gdje su? Men se žuri. Svaka sekunda mi je bitna."
„Ja ću se ubit, majke mi moje.", rekla sam kroz smijeh. Drugi nisu shvaćali što je meni i Marku toliko smiješno, ali biriga me. Marko i ja smo doslovo živjeli u svom svijetu.
„Ljudi moji, vi znate da ja vas volim, ali nekada stvarno ne razumijem što je smiješno u stvarima o kojim vi pričate.", rekao nam je Karlo.
„Ma pusti djecu, hajd.", rekoa je Ivan i popio svoju pivu do kraja. „Aj kad već pričamo o tome kako je bio preko ljeta kad se pilo, onda ću vam ja reć kako se napila za svoj rođendn. Evo...", uvuče dim cigarete nakon čega je strese pepeo u pepeljaru.
„Bilo je u svega. Pive, vina, vodke, pelina, rakije... vrag zna šta sve nije bilo. I pije ona sve to. Bez problema ona mješa pivu, rakiju i pelin. Došlo vino i ona mrtva. Kako je zasjela na onu klupicu iza kuće, tako je i ostala na njoj. Na kraju smo je jedva uspjeli nagovorit da ode u sobu."
Ma bravo za njega. Mislio je da me uspio posramiti s tim ili takvo što. Nema šanse.
„A koja budala mi je rekla da pijem vino?" Upitam ga na što se on i svi ostali nasmiju. „Ti si mi bio još bolji. Mama i tata ne znaju da pušiš. Dolaze k nama, a ja se doslovno ko idiot derem na tebe da baciš cigaretu, a tebe boli briga."
Marko se zagrcne u gutljaju pive i skoro ga ispljune. „Nemoj jebat da ti sad mama i tata znaju da pušiš.", iznenađeno kaže.
Ivan se šeterski nasmije i kimne glavom. Koliko god se inače dobro slagali, u ovakvim trenutcima bi mi išao na živce.
Upalim internet na mobitelu kako bih provjerila društvene mreže i poruke. Bilo je puno novih objava od ljudi iz doma. Sada se svi sastaju u kafićima i naravno, objavljuju fotografije sadržaja koji su pili. Također mi pristigne puno poruka u raznim grupama. Sve ih pročitam, ali odlučim odgovoriti samo na neke.
Naravno, prvo provjerim poruke u grupnom od Elene, Lorene i mene.
Elena: Ide ko na kavu
Ja: Sa frendovima sam, al ionako smo planirali u dom. Di da se nađemo?
Lorena: Mene mater i ćaća gnjave. Još me nisu odveli u dom neg me vode po Klc
Elena: A ništ onda... Iću ja ipak s ovima iz razreda
Ja: Jebite se
Pomalo ljutito otpuhnem i spustim ikonicu našeg grupnog kako mi ne bi smetala. Podignem pogled s mobitela i otpijem posljednji gutljaj svoje pive. Skrenem pogled i učini mi se da je Krešo gledao u mene dok ga nisam pogledala.
Ponovo me uhvati nervoza. Zašto bi on mene gledao? Ne sviđam mu se, zar ne? Sigurno mi se pričinilo. Ovo Karlovačko stvarno loše utječe na mene. Od sada pijem Ožujsko. Od njega barem nikada nisam imala halucinacije.
Ponovo spustim pogled na mobitel i nastavim čitati poruke. Odgovorim na većinu njih, ali ne i na one u grupnom od razreda iz osnovne. Zašto? U njemu su Ana, Natalija i Tina. Ne pada mi na pamet imati posla s njima.
Bejbi: Pa đe smo rode
Pročitam poruku koju mi pošalje sestrična i istog trenutka joj odgovorim. Pošaljem joj svoju lokaciju i fotografiju stola.
Bejbi: Lako tako
Bejbi: Ode jetra, kumo draga. Zar te niš nisam naučila?
Ja: Obnavlja se
Bejbi: Jooojj što mi se ide na kavu a nemam s kim
Ja: Hajd sa mnom
Ja:U Indeks. Budem tamo za minutu
Ugasim internet na mobitelu i podignem pogled s mobitela kako bih im rekla da odlazim, ali me prekine Karlov glas: „Ko će ić do Mirele naručit novu rundu?"
Krešo nešto krene reći, ali ga prekinem: „Ja ću!" Glasnije kažem i već sam na nogama. Uzimam svoje cigarete i stavljam ih u džep svojih poderanih boyfriend traperica. „Ionako sam sada planirala otići. Trebam se naći s nekim."
Ne čekam da nešto odgovore ve' jurim prema prizemlju. Naslonim se na šank i nasmijem Mireli kada me pogleda.
„Možeš li im odnesti novu rundu gore?" Ljubazno je upitam na što ona kimne glavom.
„Odlaziš?" Upita me.
„Treba ići dalje. Vidimo se uskoro."
Izađem iz Rivera i odmah me zasljepi popodnevno svjetlo. Unutra je prilično tamno i ne dopire mnogo svjetlosti te mi zbog toga sada smeta sunce. Uzmem sunčane naočale koje su mi bile zakačene za majicu i stavim ih na oči mršteći se.
Lijevu ruku stavim u džep traperica i ubrzanim korakom krenem prema kafiću u kojem se trebam naći s Bejbi. Topli, ugodni vjetar mi lagano mrsi kosu i to mi godi.
Priđem Indeksu i spazim Bejbi, odnosno Ivu kako sjedi na terasi i smije se. U hodu izvadim mobitel iz džepa i doslovno ga bacim na stol kada dođem do nje. Pritom prođem pored nekih tipova i učini mi se da znam jednog id njih.
„Pa đe si rode?" Veselo me upita Bejbi. Sjednem na stolicu nasuprot nje i skinem sunčane naočale bacajući i njih na stol.
„Ma evo me.", kažem uz podsmijeh. „Standardno. Vidiš kako mi je godina super počela.", pomalo sarkastično kažem podignuvši obrvu.
Priđe nam konobarica kod koje naručim kavu. Mislim da su dva piva bila dovoljna. Ne pada mi na pamet da dobijem ukor u domu zbog alkohola odmah prvi dan.
„I, šta ima novo? Jesi našla novog švalera?" Upitam je na što se ona nasmije. Švaler je naš naziv za ljubavnika koji smo smislile prošle godine.
„Jesam vraga! Prije ću tebi izvadit bubreg neg nać novog švalera."
Počnem se smijati njezinoj izjavi. Peti je razred medicinske škole. Uvijek smo se zezale da će mi jednoga dana kada postane kirurg izvaditi bubreg te joj je vađenje mog bubrega postala izjava za nešto što se neće tako skoro dogoditi.
„Nemoj tako.", kažem vadeći Marlboro iz džepa. „Pa ima zgodnih doktora. Imaš vremena pronać nekog. Jesi vidla prošle godine kako sam ja našla švalera? Bivšeg švalera, bolje rečeno."
Sjetim se tipa kojeg sam prošle godine upoznala, Lukasa. Upoznali smo.se preko Facebooka i moglo bi se reći da smo odmah kliknuli. Dopisivali smo se po cijele dane. Sve je bilo super dok mi nije rekao da mu se sviđam. Da pojasnim, rekao mi je to svega dva dana nakon što smo se upoznali.
Od tada se doslovno počeo ponašati kao da smo u vezi i išlo mi je to na živce. Pitao me imam li dečka i u trenutku nepromišljenosti sam mu rekla sa ga imam. Nakon toga smo se počeli udaljavati te se nakon nešto više od mjesec dana više nismo ni dopisivali.
Bejbi prevrne očima i skrene pogled prema onim tipovima. Nisu me zanimali i nisam obraćala pažnju za njih. Lagano me udari nogom u cjevanicu na što je ljutito pogledam i zacvičim.
Glavom mi da znak da pogledam prema onim tipovima. Prevrnem očima i na trenutak bacim pogled na njih tek toliko da vidim u čemu je stvar. Ponovo vidim onog tipa, ali skrenem pogled prema Bejbi.
Nakon nekoliko trenutaka shvatim da je taj tip zapravo Lukas. Naglo se okrenem i ponovo ga pogledam kako bih se uvjerila da je to stvarno on. I jest!
„Koji vrag?" Zbunjeno kažem. „Koga vraga moj bivši švaler radi ovdje?" Upitam je. Nikada nije dolazio u Indeks ili bilo koji kafić u koji ja dolazim.
„Pa kumo, došao je zbog tebe.", šaljivo kaže. „Ti koje si sreće, ponovo će ti početi slati poruke."
„Budem ga lansirala na Mars ak opet počne.", kažem.
Možda jesam kliknula s njim i dobro se slagala, ali djeluje mi prenapadnim. Još jedna od činjenica vezana za mene i njega jest da se nikada nismo upoznali uživo. On je uvijek htio da odemo van kako bismo se upoznali, ali ja to nisam željela. Za to također postoje dva razloga.
Prvi: Ivan bi saznao da sam se našla s njim i odmah bi ga htio upozati kako bi znao s kim provodim vrijeme.
Drugi: Prenapadan je. Što ako je takav i u stvarnosti? Pa poludjela bih s njim.
Skrenem pogled prema ulici i spazim Krešu kako hoda s nekom curom držeći je za ruku. Nečemu su se smijali. Prebacio je ruku preko njezinih ramena i povukao je prema sebi. Izgledali su sretno. Osjetila sam žalac ljubomore, ali i tuge. Znala sam da mene tako nikada neće grliti i da ću za njega zauvijek biti nevidljiva.
Raspoloženje mi je naglo palo i uskoro sam krenula prema domu. U glavi sam si ponavljala standardnu priču:
„Da, bila sam s bratom i prijateljima, ali sam susrela sestričnu i otišla s njom na kavu. Ivan i ostali će uskoro doći."
Hoće li ove godine nešto biti drukčije? Hoće li se nešto promijeniti u mom životu? Vjerojatno neće. To sam pomislila već puno puta.
Dok idem prema domu, naletim ma Marka koji je očito također išao u dom. Ne kažem ništa nego nastavimo hodati jedno pored drugog u tišini. Iznenada prebaci svoju ruku preko mojih ramena. Pomalo iznenađeno ga pogledam, ali on se samo nasmije i pogleda prema nebu.
Za divno čudo, odgajatelji nas ništa nisu pitali. Zajedno smo otišli na drugi kat i rastali se na ulazu na ženski odjel. U sobi pozdravim nove cure i uzmem svoju toaletnu torbicu te pođem prema zajedničkoj kupaonici. Otuširam se kako bih toliko - koliko uklonila miris dima s kože. Zastanem ored ogledalom i pogledam svoj odraz u njemu.
Na sebi nisam vidjela ništa posebno. Bila sam prosječna cura. Mršava sam, ali ne premršava. Visoka sam 166 centimetara i imam malo tamniju put. Moje oči su smeđe, a kosa duga i plava.
Što bi Krešo vidio u meni? Ja nisam poput djevojaka s kojima je on. Ne izgledam kao one. On ne vidi ništa u meni i za njega sam očito nevidljiva.
Mislim da ni sama u sebi ne vidim ništa posebno. Nemam neki talent. Ne znam pjevati ili svirati klavir. Sve što ja znam jest crtati. To nije ništa posebno. Mnogo ljudi zna lijepo crtati. Kao što sam rekla, obična sam.
Uživajte u poglavlju! Nadam se da nemate nekih primjedbi.
Vaša Mattea!