Oluja
Kreće
ni iz čega
lagano, tiho.
Šulja se
prvi povjetarac
hladan,
lagano prek svih
poleti,
gotovo stidljivo,
kao poletarac.
Jači
nakon njega
vjetar stiže,
već lišće, halje,
slamne kape,
diže.
Tako on svira,
počinje tako
uvertira.
Tad,
tko dalje gleda,
vidi,
nove pridošlice,
u visinama neba.
Polako
se vuku,
ni jedne boje,
ni jednog oblika,
a stotina nijansi,
i svakog lika.
Treći,
na skup,
evo vjetar dolazi,
tko je bio glup,
i za drugog otišao nije
evo odlazi.
A novi vjetar krošnje
i brodove njiše
diže prašinu,
odjeću,
sve što nađe,
u nebesa i više,
eto bez svjedoka,
krađe.
Tko,
sa balkona gleda,
mrke daleko vidi
svirače neba.
I uskoro
čuje bubnjeve u daljini,
čuje bas,
nebeske sile,
moćan glas.
Mrki se svirači
bliže,
jače se čuje,
strašni timpan
i moćni bas.
A vjetar im
u slavu diže
cvijeće
i pjeva
na sav glas.
Neprimjetno,
dok tako svira bas,
par kapi kiše,
lagano zagrijava
si glas.
Kad tad,
svom silom
udari stašni timpan,
i stane sve,
na čas.
Uvertira
je gotova time,
eto,
prava izvedba
počinje.
-za sve koji uživaju u kisnom vremenu
I da, ovaj kraj nije takav kakav jest namjerno, vec zato sto ovu pjesmu nisam dovršio...možda ju jednom i dovršim, ali zasad ostaje ovakva kakve jest.