Znate one trenutke... One trenutke spokoja. Trenutke koji vam ne znače baš mnogo, ali se osjećate sigurno. Niste ni nešto posebno sretni, samo ste... Sigurni. Sigurni ste u svoje postojanje i svoju vječnost.
To nije ovaj trenutak. Ovaj trenutak je zapravo puka suprotnost svemu ovom što sam navela.
Osjećam se sve samo ne sigurno. Glava me je toliko boljela da me više ni ne boli. Postala sam otporna na tu ubojitu bol koja me polako vuče na dno. Umjesto da sada sjedim u sobi i prolijevam suze ja se smiješim. Smiješim se i stojim na vrhu naše stijene koja gleda ravno u svijetlo, svijetlo predivnog Londona i odsjaj predivnog mora.
Od toga me boli srce, a nažalost na tu bol nikada nećete moći biti otporni. Probada me nešto u srce i poželim zakoračiti. Poželim poletjeti u beskonačnost i zagrliti ga.
'Zašto si otišao...' Zajecam.
Zažmirim i opet se osmijehnem. Polako gubim svijest o životu, polako gubim mentalnu sposobnost da izdržim život. Polako gubim snagu...
'Helena!'
Čujem dobro poznati glas koji me vraća u stvarnost. U tu prokletu stvarnost.
On je bio moja jedina nada u sreću. Jedina prava potpora i jedini čovjek koji me je uistinu volio... A sada... Sada ga nema...
-Prije tjedan dana-
'Helena?'
'Helena?'
'Helena?'
Zakolutam očima i otvorim vrata Oxfordovom Sheldonu Cooperu. Theu.
'Matheus McCartney! Jesam li vam rekla da ste dosadni?'
On se samo osmjehne i ostavi mi poljubac na čelu.
'Tvoj tata...' Ima kiseli izraz lica.
'Što s mojim tatom?' Upitam ga.
'On me mrzi.' Uzdahne izazivajući smijeh s moje strane.
'Što si očekivao? Još nije zaboravio onaj moj pokušaj ubojstva...'
On me probode pogledom na što se ja još jače nasmijem 'I kada si ti čuo za oca koji je volio dečka od svoje kćeri? Vjerojatno upravo sada smišlja način kako da nas razdvoji.'
On me samo mrko pogleda i shvati da se šalim sa njim.
Nevjerojatno je to... To što smo nas dvoje zajedno unatoč svemu. Još više nevjerojatno je to što sam sretna... Unatoč svemu što mi se dogodilo. Unatoč svemu što mi je Igor napravio.
Oporavljam se. Imam osjećaj da se vraćam natrag u svijet, među normalne ljude iako znam da smo ja i Theo sve samo ne normalni. To mi se sviđa na neki način... Na način na koji sve moje rane zacjeljuju s njim.
Bila sam u pravu, on mi je bio potreban. On je bio taj kojeg sam sve ovo vrijeme toliko snažno željela i napokon je tu. Bez obzira na sve, ja sam pobjednica. On je moj trijumf i dok ga imam Igor mi ne može ništa. Taj psihopat...
'Helena? Jesi dobro?' Približi mi se i uputi mi zabrinut pogled. 'Zamislila si se.' Nadoda.
'Ma ništa... Razmišljam o...' Zastanem. Znam da se moram riješiti onog prizora s bijelom vrećicom. Jednostavno moram to riješiti s njim i moram ovoga puta njega zaštititi. Zaštititi ga od sebe samoga.
'Theo...' Pogledam ga u tamne crvenkaste oči i klonem. Ne mogu se skoncentrirati gledajući u njega... Gledajući u tog dečka kojeg sam skoro dokrajčila...
Ma koliko god pokušala ignorirati to, primijetila sam da se promijenio. Kao da mu je ostala samo polovica onog žara kojeg je imao kada sam ga prvi put vidjela... Otkako se sjećam. Oči su mu crvenkaste, bez obzira na doba dana i okolnosti, pomalo je blijed, ruke mu ponekad nekontrolirano drhte, a i smršavio je. Ne drastično ali... Dovoljno da primjetim da mu je malo nedostajalo da ubije onog starog dečka u sebi. Izgleda starije, ne drastično starije ali ne izgleda poput tinejdžera. To me je prije previše uzbuđivalo, a sada kada znam da sam ja krivac... Još me više uzbuđuje.
Znam da sam luda, ali sam luda za tim dečkom. Želim ga svake sekunde i ponekad ga poželim zaskočiti kada smo na kavi, pričamo ili... Helena, smiri se.
'Zašto me tako gledaš?'
Probudim se iz transa i ugledam tog dečka koji na sebi ima nedefinirani izraz lica. Vragolasto se smiješka i odmjerava me , što me tjera da pomislim na to da on misli na isto što i ja. Seks.
'Kako?' Promrmljam. On se samo na to sarkastično nasmije.
'Smršavio si. I...' Prije nego što dovršim on zakoluta očima i počne gunđati.
'Dobro mama... Baš sam glup.' Provuče rukom kroz onu savršenu kosu i još više uzbudi on stršljene u mojoj utrobi.
'Zašto si glup?'
On se na to odmakne od mene i ne uspije sakriti vragolasti smijeh. 'Pa... gledala si me...'
Na to ja zakolutam očima ali i također ne uspijem sakriti vragolasti osmijeh pa se okrenem leđima.
'Ja sam kriva... Što si oslabio. Žao mi te je i...'
Prije nego što dovršim on me uhvati za ruku i okrene prema sebi.
'Ti misliš da sam jadan?'
Ne dobiva odgovor pune 3 sekunde pa tek tada moje tijelo reagira i odmahnem glavom.
'Nisam to rekla!'
'Ali si to mislila!' Podigne obrve i učini da zarežem na njega.
'Dobro možda je to istina! I to je još dobro s obzirom na situaciju u kojoj se nalazim! Krivac sam i ne znam što da napravim u vezi toga!' Uzdahnem.
On se samo glasno nasmije i pogleda me onim sada toplim smeđim očima. 'Nemoj se zavaravati... Ovdje nije bilo ni približno kako ti zamišljaš i kako ti je opisao onaj psihopat.'
Prije je riječ "psihopat" predstavljala leptiriće u trbuhu, jer je predstavljala Thea, a sada samo gađenje, jer predstavlja Igora.
Pokušavam shvatiti što je on sada upravo rekao ali mi ne uspjeva. Nije sve kako se predstavlja?
'Ti vjerojatno misliš da si za sve kriva, da smo svi tugovali i patili... Ali nije tako.' Izrekne na onaj svoj lagodan Theo način koji nema pojma što je upravo rekao.
Uputim mu upitan pogled na što se on opet nasmije.
Pobogu Theo zabrinjavaš me a ti se samo smiješ!
'Nisu svi anđeli... A pogotovo ne ja...' Približi mi se, namigne mi i zagrize donju usnicu.
Ako ga sada neću zaskočiti neću nikada! Ovaj dečko pršti od jebozovnosti,a ja vjerojatno od želje za seksom.
To je Theo. Svaki put kada se sažalim nad njim on se vrati u punom vražjem izdanju! Pa kad je vrag! Gdje mi je bila pamet?! Znala sam ga... To je Theo McCartney, i upravo mi se to na njemu svidjelo. On u svemu nađe rupu i iskoristi je.
Perverzni umovi šutite, jer sam upravo na iskušenju života!
'Ti misliš da narkići udomljuju mačkice i doniraju u sirotišta?'
Oboje prasnemo u smijeh, a voljela bih da se stvarno prasnemo jer gorim od želje. Helena, Pobogu!
Duboko uzdišem i on u jednom trenutku to primjeti, pa se nasmije.
'U zadnje vrijeme idem češće u teretanu, a ti kuhaš tako da... Nije ni čudo što sam smršavio.'
Dohvatim prvi jastuk koji mi se je pronašao pod rukom i pogodim ga.
'Lijepo si uredio kuću.' Prošetam se okolo da smirim strasti. Moramo ovo riješiti hladne glave.
'Nekako se ne uklapaš ovdje...'
Zbunjeno pogledam u dečka koji se je naslonio na šank od kuhinje i promatra me od glave do pete grizući usnu.
To je to.
'Št...Što?' Zbunjena sam.
'Kažeš da je sve lijepo... A ti si ružna.'
Ne znam da li da uzmem još jedan jastuk ili nož i pogodim ga. U istom trenutku ga toliko volim, želim, mrzim i prezirem.
On samo stoji na mjestu i čeka moju reakciju, koja je potpuno očekivana, sa strane kukavične Helene.
'Ružna ti je mama!' Velikim koracima prilazim njemu koji se grlato nasmije i sakrije lice rukama.
Pomaknem mu ruke i ostavim mu jedan strastveni poljubac na usnama. On vidno iznenađen uzvrati poljubac, a zatim se uskladimo. Sljedeći trenutak moje noge su oko njegovog struka, a njegovi dlanovi stiskaju moju stražnjicu.
Bože... Što taj dečko voli buditi uspomene.
"Ništa za to moje zlato... Ostat ćemo drugovi... Samo neka mi donesu, nešto protiv ljubavi..." Zasvira.
'Nema šanse!' Zareže mi u usta.
'Možda je hitno...' Odgovorim ovom već bijesnom dečku koji me je očito htio koliko i ja njega, samo je to vješto skrivao.
Jedva odvojim naše usne i ustanem se s kreveta, pa bez gledanja u mobitel jer su mi oči na tom uvrijeđenom zgodnom dečku koji prekriženih ruku gleda svaki moj pokret, odgovorim na poziv.
"Halo?"
Cijelo vrijeme imam osmijeh na licu jer ga obožavam izluđivati 'Jesi ti to narastao? Nekako mi se činiš višljim i dužim?' Upitam ga prije nego što dobijem odgovor na mobitelu.
On me samo probode pogledom i odmahne glavom, na što se ja zahihoćem.
"Jesam li dobio Helenu Nikšić ili Thea McCartneya?"
Prepoznam glas i uozbiljim se na što Theo trzne.
Ne želim da sazna da je Igor... Ne zato što je Theo jadan, jer nije, zato što je Igor jadan ako Theo sazna. Ne želim mu razbijenu vilicu, makar mi je najveći neprijatelj.
"Helena Nikšić." Nevoljko mu odgovorim.
"Ovako... Nije mi do časkanja. Ako želiš da tebe i sve tvoje ostavim na miru imam par uvjeta."
Je li ovo ono što sam cijelo vrijeme čekala? Nekako sam oduvijek željela da se borim, i da na kraju sve bude dobro a on plati posljedice. Naprosto, to je nemoguće. Ovo je stvarnost i nema uvijek sretnih završetaka, a ne želim da itko strada zbog mojeg ponosa.
"Dobro." Vjerojatno je ovo najgluplja stvar od svih glupih stvari koje sam napravila, a bilo ih je. U savez s psihopatom? Možda će funkcionirati, ali nitko ne smije znati.
'Helena tko je?' Theo je ispred mene.
"Večeras točno u ponoć kod garaža iza Tramontane. Ne moram ti govoriti da dođeš sama jer znaš što će biti."
Istog trenutka se poziv prekida.
"Dobro... Doći ću se prijaviti." Odgovorim u praznu slušalicu.
'Helena? Što je bilo?'
Taj dečko primijeti svaku emociju u meni, vjerojatno me tako dobro poznaje.
'Mah...' Kiselo se nasmijem 'Zvali su me iz škole, moram se prijaviti.'
Prozirna sam u njegovim očima, ali nadam se da će prijeći preko ovoga.
'Zašto si onda tako uznemirena?' Zbunjen je.
'Ma... Mislila sam da me je tata upisao.' Spustim pogled i nadodam 'Još samo jednu godinu...'
Odem do istog kreveta i skrivećki obrišem listu poziva. Zatim pogledam u tog visokog zgodnog lika koji i dalje zbunjeno gleda u mene.
'Ideš u Hrvatskoj ili...'
Ma koliko on bio opasan McCartney dečko i tako se predstavljao uvijek ima onu svoju mekanu stranu, koja je sada i više nego na vidjelu. Ne želim ga zezati u vezi ovoga... I tek kada zamislim kako nam lijepo može biti kada se sva "Igorova sranja" riješe...
'Ne... Idem tu...' Približim mu se i ostavim jedan dugi poljubac na njegovim prsima. Osjećam njegov osmijeh, iako ga ne vidim.
'Kako to da nikada nismo pričali o školi a stalno pričamo?' Upita me.
Ja pokažem rukom ispred sebe i nasmijem se 'Imaš sve vrijeme svijeta ispred sebe.'
On pogleda u mene i osmijehne se, a zatim mi priđe i šapne 'Sada dolazi onaj dio gdje te poljubim u čelo i kažem ti...'
Prekinem ga s poljupcem i izgovorim 'Volim te.'
On me počinje još strastvenije ljubiti i pritom izgovarati 'I ja tebe... Više...'
Prekinem ga i upitam ono što će mi se poslije vjerojatno odbiti od glavu 'Hoćemo večeras ići na utrke?'
Stvarno mi je žao što nisam dugo postavljala nastavke, sada ću češće. Nadam se da vam se sviđa i u sljedećem nastavku možete očekivati malo Igorove perspektive. :D Znam da zvuči pomalo jezivo ali potrudit ću se da malo uđem u mozak psihopata ;) Ostavite vote/komentar i stvarno punopuno hvala svima što to rade. Nedavno je jedna djevojka na Facebook-u upitala svoje fanove što čitaju na wattpadu i nekoliko njih je odgovorilo Animals *-* Još jednom, hvala svima što čitaju i uskoro dolazi onaj veliki splet priče kojeg čeka još od početka ♥ p_xx