Dok se vozim u taksiju, gledam u prsten na svom prstu.
Gorko sam se nasmiješila jer sam se sjetila koliko smo bili sretni. I sve se promijenilo zbog moje krive odluke.
"Ako ne možeš sama odgajati dijete, možeš odustati." Savjetuje me prosjedi, stari taksista. Vidjela sam sažaljenje u njegovim očima.
Ispričala sam dio priče, tako da samo zna da me otac moga djeteta ostavio.
Tanko sam mu se nasmiješila i pomilovala svoj stomak.
"Neću odustati nikada. Dijete nije krivo što mu je otac pokvaren"
Kažem taksisti.
On samo kimnu glavom.
Nismo nastavili dalji razgovor jer smo već stigli.
Platim mu i izađem.
Čekala sam Dylana da se vrati kući do noći. I opet je po starom kao na početku. Samo što sada ne dovodi nikoga.
Iako sam bila jako pospana, ipak sam se prisilila ga čekati.
Držala sam sliku ultrazvuka u rukama. Gledala u to malo čudo i zahvalila se Bogu sto mi ga je podario .
Htjela sam ga pokazati Dylanu, znam da će ga odmah prihvatiti kao svoje dijete, jer sam već bila trudna kada sam otišla kod Nikolasa.
Ali on treba da mi vjeruje i bez dokaza.
Zato će još malo čekati.
Vratila sam sliku u tašnu kad su se vrata kuće otvorila.
Znala sam da je on. Ovaj put nije bio pijan, ali umor mu se vidio.
"Jesi li jeo?" Pitala sam.
"Da. Išao sam na većeru." Rekao je hladno dok je zurio u mene.
Kao da traži neki odgovor.
"Dylan, pridruži mi se sutra u trgovačkom centru, hoćeš?
"Zar je tako teško odabrati odjeću za dijete? Tvoje dijete."
Moje dijete ?
Požalit ćeš.
"Dylan, vrijeme je da naša borba prestane. Dosta je. Povrijeđuješ me."
Nije progovorio.
Nisam vidjela nikakvu promjenu u njegovu izrazu.
Okrenuo se od mene i olabavio kravatu. Popeo se stepenicama i ušao u našu sobu.
Spavali smo jedno pored drugo, ali okrenuti svako na svoju stranu.
Nisam više mogla izdržati pa sam se okrenula prema njemu i zagrlila ga oko struka. Prislonila sam lice na njegova leđa.
"Zašto me tjeraš da trpim ovo?" prošaptala sam.
Opet je samo šutio. Ali se nije opirao.
Odjednom sam osjetila da bih mogla nešto pojesti.
Možda jabuku ?
Jabuku namazanu kečapom ?
I upravo shvatam koliko su trudničke želje čudne.
Nevoljko ga pustim iz zagrljaja i siđem u kuhinju, da nešto pojedem ali imali smo samo kečep.
Otišla sam gore i prodrmala ga za rame.
Bio je zaspao
"Dylan, pođi sa mnom da kupiš jabuke."
"Šta te je spopalo ?
Umoran sam." U glasu mu se osjećala ogorčenost.
"Dylan, trebam te."
" I ja sam tebe trebao, ali si me ostavila."
"Dylan, molim te."
Nisam dobila nikakvu reakciju od njega.
Nastavio je spavati.
Ustao sam s kreveta ušla u auto i otišla kupit sebi sve što mi se jede. Našla sam i sladoled od jagode pa sam i njega kupila.
"Gdje si bila?!" Dylan je vikao na mene kad me vidio kako ulazim.
"U trgovinu. Kupila sam sladoled i jabuke.." Rekla sam i podignula plastične vrećice koje sam nosila.
Prešao je rukom preko lica. Nasmiješila sam se kad sam primijetila zabrinutost na njegovom licu.
"Ipak ti je stalo do mene."
"Jebote. Što to govoriš?"
Bocnula sam ga u bok.
"Jesmo li sada dobro?" Nasmijem se.
Zgrabio je moju ruku i povukao je u stranu toliko jako da me zabolilo.
A osmijeh mi je isčeznuo kad sam vidjela da mu je lice ozbiljno i hladno.
"Dylan, Molim te. Što želiš da učinim da ispravim stvari?"
"Ne možeš ništa učiniti, Luna. Šteta je učinjena." Kad je to rekao, okrenuo je leđa.
"Završimo ovo, Dylan. Molim te."
Okrenuo se prema meni.
"Naravno, završimo ovo. Dobio sam nasljedstvo neki dan. Možemo podnijeti zahtjev za poništenje braka.
Razvedimo se."
Zamijenila sam.
Nisam mogla progovoriti.
Sad je sve izgubljeno.
Sve što smo mjesecima gradili sada se srušilo kao kula od karata.
I ne, neću kriviti sebe.
U našoj vezi nije bilo povjerenja i to je jedini razlog.
" Ostala si bez teksta.
Naravno da jesi." Podsmijehuo se
"Nisi valjda mislila da ću ostati s tobom nakon što si me prevarila sa onim magarcem."
I dalje ga samo gledam jer ne vjerujem.
Zar ću ostati bez njega?
Progutala sam nekoliko puta da suspregnem suze.
"Hoćeš li prekinuti sa mnom?
Stvarno ?" Izustim jedva.
" Zar se nismo mi odmah na početku dogovorili da ćeš biti sa mnom samo dok ne dobijem nasljedstvo ?
Evo, dobio sam ga, i ti više ovdje nema šta da radiš."
"Dylan, volio si me.
Voliš me još uvijek, znam."
Pogledao me i duboko udahnuo. Mogla sam mu pročitati u očima, još me voli.
"Idem spavati."
Nakon što je to rekao, ostavio me je i otišao u sobu.
Sutradan, ja sam odmah otišla do Aurore, jer je jedina osoba s kojom mogu razgovarati a da me ne osuđuje.
Ona je neko pred kim mogu plakati.
A eksplodirat ću ako suze budem više zadržavala.
"Luna, molim te prestani plakati. Bit će loše za tvoju bebu." Rekla je Aurora umirujućim glasom.
"Odlučio je tako brzo.Zašto? Nakon svega što sam učinila za njega. " Rekla sam dok sam brisala oči maramicom.
"Zašto se čini kao da mu ništa ne značim ?"
Aurora mi je milovala leđa.
Ja sam i dalje maramicom brisala oči jer mi suze nisu prestajale.
"Dylan te voli, Luna. Vidjela sam.
I slijep bio vidio.
Ali on trenutno ne vidi dalje od nosa.
Ponos mu ne da.
On negdje u podsvijesti zna da to nisi učinila, i zna da je ta beba tvoja i njegova, ali mu njegov ponos ne dozvoljava da povjeruje u to.
On se boji biti ostavljen opet, znaš i sama. Ne razmišlja, pa te još i ne čuje šta mu govoriš.
Pokaži mu rezultat ultrazvuka." Predložila je.
Odmahnula sam glavom.
"Nakon toliko uvreda, ne pada mi napamet. Trebao bi mi vjerovati i bez toga."
"A da me voli kao što kažeš, ne bi želio to jebeno poništenje!
On želi razvod braka." Rekla sam između jecaja.
Osjećala sam se loše, pa me Aurora malo oraspoložila prije nego me odvezla kući.
Dok sam prilazila vratima vidjela sam Dylan kako razgovara sa nekim čovjekom.
To je bio odvjetnik koji je dogovarao Dylanovo nasljedstvo. Ujedno isti covjek za razvode.
U prsima mi je pulsiralo dok su me gledali.
"Gospođo Reyes, prošlo je toliko vremena." Rekao je odvjetnik kad me vidio kako ulazim u kuću.
"Molim te sjedni."
Bila sam nervozna, nisam htjela sjediti pored Dylana. Njegov izraz lica bio je prazan.
"Što trebate, odvjetniče?" Očuvala sam stabilan glas.
"Ah, ja ću se pobrinuti za tvoje papire o poništenju."
Nije me iznenadilo ono što je rekao jer sam znala zbog čega je tu.
Dylanovo lice je bilo ozbiljno dok mu je ruka počivala na naslonu za ruku od sofe.
Pogledala sam odvjetnika dok je stavljao fascikl ispred mene.
“To su papiri.
Samo ih trebaš potpisati Dylan je već potpisao."
Ne.Ne.Ne.
Ovim potpisom sve će biti gotovo.
Muka mi je, osjećam da ću povratiti.
Nisam imala snage držati kemijsku olovku koju mi je dao odvjetnik. Samo sam buljila u papire ispred sebe.
"Zašto ne potpišeš?" Čujem Dylanovo
odriješiti glas pored sebe.
"Ja ne mogu..."
"Hm, mislim da biste prvo trebali razgovarati. "
Odvjetnik je vidio koliko je sati, i napustio dnevnu sobu.
Dylan je ustao da ga isprati. Kad su se vrata zatvorila, ustala sam i prišla mu. Stisnula sam šake da se smirim.
"Tebi je tako lako Dylan?"
"A koja je svrha ovog braka?
Dobio sam nasljedstvo i šta hoćeš sada ?
Potpiši papire i nestani."
Iako sam bio slaba u još uvijek osjećala mučninu, natjeram se sabrati koliko mogu.
"Mislila sam da me voliš."
Izraz lica mu se ohladio.
" I ja sam tako mislio."
Čvrsto sam zatvorila oči prije nego što sam ga ponovno pogledala.
"Zašto ti je tako lako da me tako otjeraš? Što se mene tiče, spremna sam nekoga ubiti samo da ne ostanem bez tebe Dylan. "
"Prestani s dramom, Luna. Samo potpiši ove proklete papire!" Odmaknula sam se od njega kad mu se glas povisio.
"Nemilosrdan si, Dylane. Kako glupo od mene što sam mislila da sam jedini cvijet u tvom vrtu!"
"Bila si.." Izusti tiho..
"Ubit ću ga.." Rekao je još tiše.
Bijesno je bacio papire u kut sobe. Okrenuo mi je leđa i krenuo prema našoj sobi. Trgnula sam se kad je glasno zatvorio vrata. Ruke su mi drhtale dok sam uzimala s poda papire koji će me zauvijek odvojiti od Dylana
Odrasla sam bez cijele obitelji, a otac me povrijedio.
Iako je sad sve uredu između nas, i dalje ostaje sjećanje na to.
I moje će dijete odrasti bez oca koji ga ne prihvata..
“Ovo je za tvoju sigurnost, dušo,” šapnula sam dok sam milovala svoj trbuh. Uzela sam papire i potpisala ih.
Spusim ih na stol i iz torbe izvadim sliku ultrazvuka i zajedno sa papirima ponesem.
"Nadam se da ćeš požaliti zbog svoje odluke. Ovo će ti otvoriti oči, Dylane. Tvoje je vrijeme da me juriš i moliš da ti se vratim." Rekla sam sama sebi.
Ušla sam u sobu i vidjela Dylana kako leži na krevetu okrenut leđima prema meni. Znala sam da se samo pravio da spava.
Volio me, ali ga je gnjev gutao. Bio je to intenzivan bijes.
Polako sam prišla bliže krevetu i položila papire na noćni ormarić. Okrenula sam se i kleknula pokraj njega. Zapamtila sam njegovo nježno lice.
Uzela sam ga za ruku i pomilovala mu prst na mjestu gdje je bio vjenčani prsten.
"Volim te, Dylan." promrmljala sam.
Pomilovala sam ga po kosi i poljubila u čelo. Polako sam otvorila vrata spavaće sobe i sišla niz stepenice. Zgrabila sam torbu i izašla iz kuće. Nazvala sam Auroru da dođe po mene.
"Hej?" Jecala sam i nisam mogla govoriti.
"Luna? Što se dogodilo?"
"Vodi me odavde. Molim te."
"Doći ću što prije mogu, u redu?"
Postojala je samo jedna stvar u koju sam bila sigurna: Dylan nikada neće biti sretan ako nastavi biti sebičan.
Helou, evo mene nakon dužeg vremena.
Poglavlje je tu 😍😄