3.

87 4 1
                                    


Umerenom brzinom smo koračali minimalističkim, prostranim hodnikom. Iako sam bila preplašena misleći šta bi moglo da me čeka, moram priznati da sam bila zadivljena ovim mestom. Nisam mogla videti kraj dugačkog hodnika i izgledao je kao nešto što nije došlo sa ove planete. Bar ne iz sadašnjosti. Stakleni spoljašnji zid je propuštao zlatnu sunčevu svetlost, koja je obasjavala prostor. Plavetnilo neba se slagalo sa istom bojom unutrašnjeg zida, poda i plafona. Da sam znala kuda smo išli, verovatno bih uživala u ovom neobičnom prizoru, kao i u nepreglednom prostranstvu trave, koje se moglo videti kroz prozirni zid. Nakon što sam dopustila svojim očima da skeniraju novu sredinu u koju sam ušla, obratila sam pažnju na vazduh. Bio je to najčistiji vazduh koji sam ikada udahnula. Imala sam novi, osvežavajući osećaj, kao da mi pluća nikada do sada nisu bila tako zdrava i bogata kiseonikom.

Međutim, ubrzo sam se dosetila gde sam i šta se dešava i oblak straha mi se ponovo nadvio nad glavom. Prolazak kroz taj hodnik je delovao kao večnost i bila sam u neizvesnosti da saznam krajnju destinaciju. Još jednom sam bacila pogled preko ramena, kako bih se uverila da je Bruklin tu.

"Jesi li dobro?," šapnula je kada je primetila moj pogled.

"Da, valjda..."

"Seti se. Nema odvajanja," izgovorila je malo tiše.

Klimnula sam glavom i nastavila da gledam napred, ka beskrajnoj putanji. U jednom trenutku, hodnik se završio masivnim vratima, iza kojih je bila velika svečana sala. Ostale grupe su već posedale na sedišta, a ubrzo smo i mi zauzeli mesta. Postajala sam sve više nervozna i verovatno je Bruklin to primetila, pa me je blago uhvatila za ruku i rekla:

"Bićemo u redu. Možda će nas uskoro vratiti kućama."

Kojim kućama?, mislila sam. Gde uopšte živim? Pored toga, imala sam osećaj da je ovo nešto što će potrajati. Možda su nas doveli radi nekog bolesnog eksperimenta? Zašto bi nam inače isprali mozak i uspavali nas?

Nakon što je zadnja, peta grupa stigla, primetila sam mala vrata na platformi ispred publike. Vrata su se otvorila i ušao je čovek u odelu koga smo videli napolju. Sa istim ponosnim držanjem, stao je ispred nas i pripremio se za govor. Sačekao je nekoliko trenutaka i dao publici vremena da se primiri. Šuškanje i šaputanje je izbledelo i ubrzo nestalo. Svi su sedeli nepomično, pažljivo posmatrajući neznanca. Pročistio je grlo i uzdahnuo duboko, kako bi započeo.

"Za početak, još jednom vam želim dobrodošlicu! Moje ime je Frenk Landon i veoma mi je drago da vas sve upoznajem. Ja sam osnivač ovog instituta. Znam da se svi pitate zašto ste ovde i šta se desilo. Amnezija će najverovatnije trajati samo neko vreme, a zatim će vam se pamćenje polako vratiti. Sasvim je normalno da se osećate zbunjeno i zato sam ja tu da vam sve objasnim. Dovedeni ste ovde, jer svi delite retku osobinu. To je jedna retka, novootkrivena genetska mutacija. Može se reći da vam preti istrebljenje. Zato je sagrađeno ovo mesto, predviđeno da vas zaštiti. Vaša genetika vas, nažalost, čini preterano sklonima raznim bolestima svih vrsta i zbog toga možete nestati za vrlo kratko vreme. Verovatno to nije uticalo na vas do sada, zato što ste upravo u ovim godinama dostigli krajnju fazu razvića. Telo sa ovom mutacijom raste i razvija se otprilike do osamnaeste godine. Nakon toga, metabolizam se menja na način koji nauka do sada nije videla. Telo prestaje stariti, ali postaje ekstremno sklono bolestima, koje su uvek smrtonosne i često se prenose vazdušnim putem. Ipak, vazduh unutar ovog instituta je pažljivo regulisan, tako da ste zaštićeni od ovih problema. Dakle, vaši geni obećavaju sve ili ništa: možete biti večno mladi, ali spolja biste najverovatnije oboleli od neke od brojnih terminalnih bolesti. Zato, nažalost, nećete smeti da izlazite napolje. Ovde je sve spremljeno za duži boravak, dok ne pronađemo način da vam omogućimo bezbedan izlazak iz veštačkih uslova, kao i dok ne istražimo vašu neobjašnjivu sposobnost večne mladosti. Ovaj objekat je, kao što ste videli, ogroman. Zgrada je podeljena na mušku i žensku polovinu, a između ta dva dela nalazi se Centar. Jedno kratko vreme ćete morati da ostanete u svojim polovinama, ali će vam uskoro i ovo mesto biti dostupno. Tamo postoje brojne aktivnosti koje možete raditi, edukacija, zabavna mesta... Verujem da ćete se brzo navići! Pravila su vrlo jednostana. U Centru ćete moći da boravite od osam ujutru do devet uveče. Nije dozvoljeno prelaženje u suprotnu polovinu. A, najvažnije od svega, zabranjen je izlazak iz zgrade, isključivo radi vaše bezbednosti. Sve ostalo ćete naučiti u toku boravka. Uskoro ćete biti raspoređeni po vašim smeštajima. Uglavnom će svako od vas imati po jednog ili dva cimera. Ako želite, možete i predložiti zaposlenima sa kim želite da delite sobu. Verovatno ćete biti raspoređeni slično kao i u prevozu. Ne bih da vam više dosađujem svojim govorom. Želim vam ugodan boravak i nadam se da ćete uživati!"

Nakon toga, klimnuo je publici glavom u znak pozdrava i nestao kroz ista vrata, kroz koja je i ušao. Od trenutka kada je završio zadnju rečenicu, krenula sam da premotavam njegov govor poput filma. To je bilo isuviše za mene i trebalo mi je više vremena da svarim sve te činjenice u glavi. Ali, jedna misao mi se najviše vraćala u vijuge i paralizovala me. Večna mladost? Šta to znači? Hoću li ostati ista do smrti? Da li zapravo postoji smrt u tom slučaju? Mora postojati, svi umiru! Uhvatila sam se za čelo obema rukama, pokušavajući da smirim zbunjenost, koja me je gutala i odvajala od stvarnosti. Pokušala sam čak i da se probudim, misleći kako ovo nije java. Jednostavno nije mogla biti. Ipak, nisam uspevala da izađem iz "sna". Ne, nisam sanjala. Bila sam tu, u džinovskom institutu i nisam znala šta se događa sa mnom. Da bih makar pokušala da se vratim iz šoka, pogledala sam u Bruklin.

"Je li ovo moguće?," izvukla sam reči iz sebe.

Ipak, Bruklin nije izgledala toliko potreseno. Sa hladnokrvnim izrazom na licu, ravnodušno je slegnula ramenima i odgovorila mi:

"Ne znam koliko možemo da mu verujemo. Ovo ne izgleda kao nešto što može biti istinito."

"A šta ako jeste tačno?," protivila sam se.

"Treba mi dokaz."

"Pretpostavljam da moramo da čekamo da bismo saznali."

Razumela sam je. Znala sam da nije želela da poveruje u nešto tako iznenadno. Zaista, ova saznanja su me dočekala kao polivanje ledenom vodom. Nije me ni čudilo što je Bruklin odbijala da veruje strancu koji nas je upravo zaključao na nepoznatom mestu, ostavljene da se sami za sebe pitamo sa kakvim smo to čudnim stanjem rođeni. Ipak, mogla sam pročitati izraz koji je krila duboko ispod te veštačke ravnodušnosti. Ovo ju je definitivno ostavilo sa pomešanim osećanjima.

Otrovna mladostWhere stories live. Discover now