18.

39 4 1
                                    


Polako sam otvorila oči, koje su me pekle od suza. Prvo što sam videla, bilo je sunce koje je nestašno virilo iznad dalekih, mutnjikavih brežuljaka, kupajući polje krcato travnatim vlasima, u zlatnom sjaju, u koji se i dalje moglo gledati. Nije, međutim, samo polje bilo obojeno u jutarnji spektar boja. Ružičaste, naradžaste i žute nijanse su prelazile preko valova vunenih oblaka, dok su se oni mirno kretali svojim tajanstvenim putem. Preko tog šarenog neba, prelazila je uredna i savršena grupa crnih tačkica. Brojno jato ptica je preletalo iznad samotnog, naizgled netaknutog predela. Na trenutak sam pomislila da sam napolju, u prirodi, sasvim slobodna i nezavisna. Ipak, kada sam pružila ruku kako bih na njoj osetila svežinu strujećeg vetra, zaustavilo ju je debelo staklo. Tada sam shvatila šta je falilo ovoj idiličnoj sceni. Zvuk. Bila je potpuno nema. Nisam mogla čuti hučanje vitkih zeljastih biljaka koje su rasle iz zemlje, niti razgovor između usklađenih ptica. I dalje sam bila u zatvorenom prostoru. Dok sam gledala jato, poredila sam ga sa nama. Stotine ptica su žurile kroz vazduh, putujući u neki skriveni raj (verovatno jug), gde će biti bezbedne od surove zimske hladnoće i gde će provoditi svoju mladost. Ipak, njihova mladost je bila radosna i slatka. Nije im mogla naneti bol ili opasnost.

Tek tada sam se dosetila da se osvrnem i proverim gde sam. Bila sam na balkonu!

Kako sam dospela ovde?, mislila sam.

Ponadala sam se da susret sa Džefrijem nije bio samo san. Nisam želela da poverujem u to da sam jednostavno zaspala ovde i da nisam ni otišla do Centra da ga vidim uživo. Uspravila sam se na noge i osetila bol u zglobovima. Definitivno nisam dugo spavala! Zaključila sam da je bilo i dalje rano jutro, po kantini, koja je još uvek bila pusta. Čak ni vesela, nasmejana konobarica nije stajala na svom uobičajenom radnom mestu. Gluvu tišinu je prekinuo zvuk koraka. Bruklin je hodala kroz žensku polovinu, sa rukama prekrštenim na stomaku i umornim pogledom zakovanim za pod. Kada je došla do balkona, zastala je ispred mene i zbunjeno naborala čelo. Da joj oči nisu bile poluotvorene i ispunjene pitanjima, pomislila bih da mesečari. Bila sam ubeđena da je veći deo njene svesti bio i dalje udobno ušuškan u krevetu. Njeni pokreti su bili sasvim spori, kao kroz vodu. Nekoliko trenutaka smo se gledale poput dve kamene figure, a zatim je ona odlučila da prekine neprijatnu tišinu.

"Jesi li spavala ovde?"

U tom trenutku, zaboravila sam da trepnem. Bila sam zbunjena u istoj meri koliko i ona. Ni sama nisam znala kako sam dospela na balkon, ali sam po svaku cenu želela da sakrijem od Bruklin to da sam otišla u Centar u toku noći.

"Možda," odgovorila sam, ne prekidajući naš fiksirani kontakt očima.

"Kako si uopšte...," krenula je, ali je završila tihim uzdahom. "Kako?"

Slegnula sam ramenima, masirajući koren nosa. "Ne znam. Ko zna šta sam radila u snu! Možda sam mesečarila. Možda... Ne znam. Šta te je probudilo ovako rano?," pokušavala sam da skrenem temu sa sebe.

"Tražila sam te. Probudila sam se iz užasnog košmara dok je još svitalo i primetila sam da te nema u krevetu. Pretpostavila sam da si u kupatilu, ali je i tamo bio mrak. Svašta mi je palo na pamet! Ali, najbitnije je da si dobro. Hajdemo sada u sobu. Mora da si nažuljala svaku koščicu ovde. Trebaće ti odmor od takvog spavanja."

"Baš tako. Odmor od odmora," našalila sam se.

"Vrlo tvrdog, neudobnog odmora."

Povela me je do smeštaja za ruku, kao da vodi malo dete. Nisam ni pazila kuda sam išla. Čim smo stigle, srušila sam se na hladan dušek, čiji me je čisti miris omekšivača uspavljivao. Bio je tako udoban u odnosu na tvrdi pod balkona! Za to vreme, Bruklin je zamišljeno posmatrala netaknutu prirodu kroz prozor. Zaista, predeo u kom je stajao institut je izgledao kao da tuda ljudska noga nikada nije kročila. Džinovska zgrada i dug put kojim smo se vozili kao da su jednostavno bili položeni na svoje mesto bez ikakvih bučnih radova. To je činilo da se zapitam da li je način gradnje uopšte bio sa naše planete.

"Danas se organizuje neka zabava," rekla je Bruklin, i dalje gledajući kroz prozor. "Želiš li da idemo?"

Zevnula sam na pomisao da odem na žurku sa verovatno jedva par sati sna. Nije mi trebala još jedna nesana noć, ali u isto vreme nisam želela da ostavim svoju drugaricu samu. Ionako je već sigurno provela veliki deo noći pitajući se gde sam.

"Ne ide mi se, ali...," počela sam.

Razmislila sam. U glavi mi se javio neki tihi glasić koji me je molio da pristanem. Bruklin me je sada odmeravala pogledom, nepomično čekajući na moju odluku.

"U redu. Ići ću. Ali nećemo se mnogo zadržavati, važi?"

Osmehnula se i klimnula glavom.

***

Zabava se održavala u čitavom Centru. Kada smo stigle, već je ličio na mravinjak. Bila sam sigurna da su ovde bili skoro svi. Čitava jedna ugrožena vrsta ljudi spakovana na jednom mestu. Našminkane devojke su uzbuđeno razgovarale sa svojim drugaricama ili sa momcima, koji su takođe bili svečano obučeni. Centrom su odjekivale vesele, zarazne pesme. Bruklin je radosno posmatrala svuda okolo, upoznajući se sa novim licima i započinjući opuštene razgovore. Povremeno bi nam prišao poneki zainteresovani momak i ponudio se za ples, na šta bi se moja prijateljica još više uzbudila i nagrađivala svoje udvarače sijajućim osmehom. Ja sam, ipak, na najfiniji način odbijala ponude momaka, pokušavajući da pronađem Džefrija. Među glasnom gužvom su bili čak i radnici instituta. Prepoznala sam konobaricu iz kantine, nekoliko profesora i jednog od mladića koji su nas uveli unutra prvog dana, kada smo dovezeni autobusom. Ipak, ništa od svega toga nije privlačilo moju pažnju. Osećala sam se odvojeno od stvarnosti i ni jedna reč koju mi je Bruklin govorila nije dopirala do mojih maglovitih misli. Pokušavala sam da ubedim sebe da sam samo bila umorna zbog neprospavane noći, ali je moj osećaj sadržao nešto više od toga. Ispod obične pospanosti, bila je sakrivena umerena doza intuicije da će se nešto desiti veoma uskoro.

"Hej, Arija!," Bruklin me je prodrmala za ramena. "Ovo je Džasper." Pokazala mi je na momka sa vidno istreniranim bicepsima i zavodljivim osmehom. "Izvini, moraću da te ostavim na kratko. Idem da se upoznam sa njim malo bolje. Poželi mi sreću!"

Mahnula sam joj uz odsutni smešak, a zatim sam ostala sama, okružena živahnom gomilom. U nadi da ću sresti Džefrija, otišla sam do velikog prozora i klupice na kojoj smo pričali prošle noći, tamo gde sam mu zaspala na ramenu. Međutim, umesto Džefrija, na njoj sam zatekla Frenka Landona lično. I on je došao na zabavu! Ipak, izdvajao se iz ostatka tim što je samo usamljeno sedeo na klupi, laktovima naslonjen na svoja kolena, gledajući u praznu tačku. Zastala sam ispred njega, ne znajući da li da mu se obratim ili da ga samo ostavim na miru. Muzika i razdragani glasovi su mi sada delovali udaljeno i tiho, kao da se sve oko mene odvijalo usporeno.

"Arija...," prošaputao je, osetivši moje prisustvo. "Bila si ovde prošle noći."

"Vi ste znali?," tiho sam odgovorila, uplašena da će smesta narediti svojim ljudima da me odvedu negde, kao što su odveli Kejtlin. Međutim, on me je samo pogledao, slabo se nasmešio i uzdahnuo.

"Jesi li usamljena?"

Nastala je tišina između nas. Odjednom mi je delovao drugačije. Videla sam ga kao nekoga koga poznajem dugo, možda celog života, a ne kao nekoga ko je izgradio ogroman institut i zatvorio me unutra sa gomilom mojih vršnjaka.

"Zašto me to pitate?"

Oklevao je.

"Ne želim da budeš usamljena. Želim da te zaštitim."

Polako je ustao i otišao. Znala sam da je hteo reći mnogo više od toga, ali je zadržavao reči u sebi, kao što sam ja zadržavala svoja osećanja. U tom trenutku, videla sam Džefrija kako dotrčava i zadihano staje ispred mene. Pokušao je da mi ispriča kako me je svuda tražio, ali meni nisu bile potrebne reči sada.

Jesi li usamljena?, odzvanjalo mi je u glavi.

Zadrhtala sam kada sam se zapitala šta bi bilo da nikada nisam upoznala Džefrija. U meni je sada postojala samo želja da ga zauvek zadržim pored sebe. Obavila sam mu ruke oko vrata, dok je on prolazio prstima kroz moje pramenove. Mogla sam videti zvezde kako mu se odsijavaju u očima. Gledao me je kao na malo dragocene vode na dlanu.

"Volim te, zvezdice," rekao je tiho, nakon čega sam ga povukla ka sebi i poljubila ga, dok je iznad nas, iza neprobojnog stakla sijala beskrajna staza Mlečnog puta.

Otrovna mladostWhere stories live. Discover now