1.

278 12 6
                                    


Iz dubokog sna me je probudila iznenadna i jaka migrena, a zatim sam jedva otvorila oči. Ipak, nisam videla ništa pred sobom, jer me je jako svetlo zaslepilo i vid mi je bio zamućen. Na trenutak sam zaboravila na glavobolju i misli su mi se fokusirale na nepodnošljivu zbunjenost koju sam osećala. Imala sam osećaj kao da me neko probada u oči, dok sam čkiljila i pružala ruke ispred sebe. Osetila sam hladnoću stakla pod prstima i tada mi se dobri stari vid konačno vratio, a za njim su došli sluh, miris, ukus i dodir. Teško sam disala i u grudima mi je bilo strašno tesno, ali nisam dozvolila da dobijem panični napad. Oči su me i dalje pekle od jakih i vrelih sunčevih zraka, koji su me napadali kroz prozor pored kog sam sedela. Tada sam polako počela da prepoznajem monotono brundanje motora i shvatila sam da sam u vozilu koje se kreće. Bila sam u autobusu.

Ponovo sam povratila kontrolu nad rukama i iskoristila sam to kako bih protrljala oči i izmasirala slepoočnice. Sada sam mogla jasno da vidim. Bacila sam brz pogled kroz prozor. Sve što sam videla bilo je osunčano ništavilo. Samo trava, poneko drvo u daljini i put pod točkovima masivnog autobusa.

"Šta...," uspela sam da šapnem za sebe, iako nisam bila sigurna da li me neko može čuti.

Gde sam?  Nisam se sećala apsolutno ničega i magla je još uvek pokrivala moje misli. Da se nisam možda onesvestila na nekom školskom putovanju? Da, moguće da je to! Setila sam se da imam osamnaest godina i da idem na fakultet. Nisam znala koji, ni gde, ali sam znala da sam osamnaestogodišnja učenica. Dobro, to je napredak!

Okrenula sam glavu i osetila krckanje vrata. Mora da sam dugo bila u nezgodnom položaju na ovom sedištu! Imala sam sreće što nisam bila sasvim ukočena i mogla sam da gledam oko sebe. Nisam bila sama, ali sam očito bila jedina budna. Bilo je još mladih ljudi, ali nikoga nisam prepoznavala. U redu, možda nije školsko putovanje. Skrenula sam pogled ka devojci, koja je sedela pored mene. Delovala je sasvim nepomično, toliko da sam se zapitala da li je živa. Njeno lice je bilo belo i bolesno, usne sasvim bezbojne, a obrazi zamračeni podočnjacima. Da li sam i ja izgledala ovako pre nego što sam se probudila? Osetila sam olakšanje kada sam primetila da joj se grudi podižu i spuštaju sasvim sporo i mirno, skoro neprimetno.

Osećala sam se manje zabrinuto sada, kada sam znala da nisam skroz usamljena, ali sam bila prilično nestrpljiva, čekajući da se još neko probudi i možda mi objasni šta se događa. Na nekoliko minuta sam se prepustila gledanju kroz prozor, u daljinu i put koji nestaje iza nas. Pitala sam se gde bih mogla da budem. Nisam znala ni na kom sam kontinentu, koji je datum, godina, niti doba dana. Sve sam zaboravila!

Iz zamršenog razmišljanja me je trgao nagli uzdah devojke pored mene. Brzo sam pogledala ka njoj, obdarena novom, osvežavajućom nadom da ću uskoro imati sa kim da pričam. Strankinja je napola otvorila oči i prigušeno se nakašljala. Posmatrala sam je dok je dolazila do daha i zbunjeno pomerala glavu, pokušavajući da vidi gde je. Podsetila sam se kako sam ja vratila svest i došla do zaključka da verovatno delimo neke sličnosti. Možda smo zaspale na isti način, možda smo bile zajedno kada se to desilo. Pogledi su nam se susreli i primetila sam da pokušava nešto da kaže, ali sve što je izlazilo iz nje bilo je tiho stenjanje. Međutim, uskoro je uspela da uspostavi kontakt sa sopstvenim glasnim žicama i govorom.

"Ko si ti?," glas joj je nekoliko puta pukao dok je pokušavala da procedi tu rečenicu.

Blago sam slegla ramenima, još uvek je gledajući začuđeno. "Ne znam. Znaš li možda ti?"

"Ja..."

Napravila je kratku pauzu i na trenutak je vladala skoro potpuna tišina, ako se izuzme zvuk motora autobusa.

"Ne sećam se ničega," odgovorila je.

"Ne znam mnogo više od tebe. Samo da imam osamnaest godina i da..."

Tada mi se u glavi pojavila neobjašnjena misao i, kao da sam programirana, nastavila sam:

"Arija... Mislim da se zovem Arija."

Nepoznata devojka je klimnula glavom i skrenula pogled sa mene ka prozoru. Učinila sam isto što i onda i na nekoliko sekundi smo ćutale, gledajući u svet izvan ovog autobusa. Ništa. Prostranstvo. Ni traga od ljudske civilizacije, nije bilo čak ni drugih kola na putu.

"Kada bih samo znala kuda idemo," čula sam njen glas pored sebe.

"Ili kako smo dospele ovde," dodala sam.

"Mislim da se sećam svog imena. Zovem se Bruklin."

Ponovo sam gledala u nju.

"Drago mi je, Bruklin."

Njene oči su se fiksirale za prozor i delovale su prazno, umorno. Ipak, nešto duboko iza tih zamišljenih očiju je izazivalo u meni čudnu nostalgiju. Njeno ime je samo još više doprinosilo tom osećaju. Možda se znamo. Iz sve snage sam pokušala da izvučem sećanja o njoj iz najdubljih uglova mozga, ali sve što sam dobila bila je frustracija, jer se ničega nisam mogla setiti.

Bruklin se vrpoljila u svom sedištu, poput mačke koja se smešta u nečije krilo. Na licu joj je bilo ispisano da joj je neudobno i da je sve boli. Na kraju krajeva, ni ja se nisam osećala mnogo bolje. Neprijatna vrtoglavica i glavobolja su me i dalje uporno proganjale i svaki zglob u telu mi je bio ukočen, kao da sam danima bila u istom položaju.

"Možeš li da otvoriš prozor?," predložila je Bruklin.

Zaista, iznad velikog stakla na koje sam bila naslonjena do sada, nalazio se maleni prozor. To me je podsetilo koliko sam zapravo bila željna malo svežeg vazduha. Što sam čvršće mogla, uhvatila sam se za naslon sedišta i pokušala da stanem na noge i dohvatim prozor. Međutim, mišići su me iznenada izdali i ja sam slabo pala nazad u sedište. Imala sam sreće da makar niko, osim Bruklin, nije bio budan da bi to video. Pomalo obeshrabrena slabošću svojih nogu, udahnula sam duboko i pokušala da smirim srce, koje se uzlupalo samo zbog jednog pokušaja da ustanem.

"Probaću ponovo," bodrila sam i Bruklin i sebe.

Rukama naslonjena na čvrsto staklo, dala sam sve od sebe da se uspravim. I, konačno, uspela sam da održim ravnotežu dovoljno toliko da bih imala vremena da iz sve snage povučem malu kvaku i otvorim klizni prozor. Zatim, naslonila sam se nazad, ponosna na sebe što sam potrošila zadnji delić snage da bih pomogla makar toliko. Bruklin mi je, sa slabašnim osmehom na licu, klimnula glavom u znak zahvalnosti. Njene oči su me gledale sa naklonošću koja me je tešila, kao da je želela da me zaštiti.

Ipak, nakon nekog vremena sam postala toliko nestrpljiva da više nisam mogla da podnesem konstantan zvuk motora i beskrajni put, koji je vodio ka nepoznatom mestu. Postala sam očajna da saznam kuda smo se zaputili i da li ćemo uopšte ikada prestati da se vozimo. Tada sam se približila svojoj tački pucanja i dobila želju da rizikujem život tako što ću pronaći način da iskočim iz autobusa. Međutim, baš u trenutku kada sam bila najbliže tome, drugi su krenuli da se bude i mogla sam videti nešto u daljini. Pokušala sam da napnem svoje umorne oči kako bih razaznala šta je to, ali sve što sam mogla videti je ogromni, beli objekat okružen travnatom površinom.

Otrovna mladostWhere stories live. Discover now