2.

124 7 2
                                    


Pre nego što sam imala vremena da pomislim bilo šta, ostali su bili budni i jednako zbunjeni kao Bruklin i ja. Nisu svi imali iste reakcije na ovaj čudan san. Neki su duže nesigurno mahali rukama oko sebe, pokušavajući da vrate vid, neki su se više puta vraćali u nesvest i iznova se budili, a neki su bili sasvim razbuđeni istog trenutka kada su otvorili kapke. Jedino što smo svi zajedno delili bila je amnezija i nepoznata prošlost. Više puta sam bespomoćno pokušavala da se setim bilo koga od njih, ali je moj mozak jednostavno odbijao da mi vrati bilo kakvu memoriju. Ali, bila sam skoro sigurna da sam negde već videla Bruklin. Zato sam poštedela sebe pokušavanja da se setim gde i samo sam pretpostavila da smo se poznavale sve do sada. Svi ostali u autobusu su mi delovali kao potpuni stranci, dok mi je Bruklin izgledala kao osoba kojoj se mogu poveriti o bilo čemu.

Kako su minuti prolazili, sve više smo se približavali gigantskom belom objektu. Uspevala sam postepeno da razaznavam jedan po jedan detalj ovog mesta. Iako se nisam sećala svoje prošlosti, imala sam u glavi slike nekih mesta koja sam posećivala, pomalo škole u koju sam išla i grada u kom sam živela. Međutim, ova građevina u sred nedođije mi nije ličila ni na šta što sam ikada videla. Izgledala je kao neki ogroman kompleks, skrivan od populacije sve do ovog dana.

Konačno, autobus je prekinuo svoju jednoličnu putanju tako što je skrenuo u oštru krivinu ka ovom kompleksu i parkirao se na velikom, potpuno opustošenom terenu ispred zgrade. Iskoristila sam taj nepomični trenutak kako bih bolje osmotrila mesto na koje smo dovedeni.

Kao što sam i videla iz daljine, ovo je bio zaista džinovski objekat. Davao je utisak kao da je sasvim nov, kao da je njegova gradnja tek malopre završena. Rukom sam pokušavala da sakrijem lice od sunca, koje se odsijavalo o kristalno čistu, staklenu fasadu. Izgled te zgrade je činio da se osećam kao da sam u naučno fantastičnom filmu. Ipak, koliko god da sam bila zadivljena i radoznala, strah od nepoznatog me je sporo izjedao iznutra. Pažljivo sam uputila pogled ka Bruklin, koja je, poput statue, nepomično zurila u zgradu. Nisam mogla jasno pročitati izraz njenog lica. U isto vreme je izgledala uplašeno, začuđeno i željno znanja. Bilo mi je najlakše da pretpostavim da se osećala isto kao i ja. Gledala je kroz prozor poluotvorenim očima i nervozno se poigravala sa svojom kosom na potiljku.

Trgla sam se kada sam čula strani glas kako odzvanja na malim zvučnicima, koji su bili postavljeni na više mesta u autobusu. Bio je to vozač, o kom se nisam ni zapitala svo ovo vreme, dok smo putovali.

"Nadam se da ste uživali u vožnji. Molim vas da svi izađete iz autobusa i sačekate na terenu ispred ulaza u ustanovu."

Sa oklevanjem sam počela da ustajem sa sedišta. I dalje mi se malo mantalo, ali ovaj put makar nisam imala problema sa nesnosnom slabošću. Grupa mladih ispred mene se uputila ka tesnom izlazu iz vozila, došaptavajući se nejasno među sobom. Bruklin je bila iza mene i, pre nego što smo izašle napolje, hitro me je uhvatila za rame i šapnula mi na uvo:

"Ostaćemo zajedno. Neću dozvoliti da nas razdvoje."

Potajno sam joj klimnula glavom. Ličile smo na dva deteta u školskim klupama, koja se trude da ne budu uhvaćena kako pričaju na času. Nešto mi je govorilo da se vozaču ne bi dopalo kada bi saznao da delimo tajne planove.

Kada su svi izašli iz autobusa i postrojili se na usijanom, betonskom terenu, pet ljudi je izašlo iz ogromnog objekta. Nešto su govorili i prevrtali su hrpu papira u rukama. U tom momentu sam već počela da kreiram teorije. Jesam li u nekoj vrsti zatvora? Možda je ovo nekakva škola? Ali, zašto bi bila u sred travnate pustare, daleko od bilo kakvog oblika ljudskog života? Petorica ljudi u čudnim, plavim uniformama su stali ispred nas. Niko od njih još uvek nije rekao ni reč upućenu nama.

Stajali smo tako, uznemireno gledajući betonsko dvorište, koje je bilo okruženo visokom, metalnom ogradom. Mogla sam videti samo jednu široku kapiju, kroz koju je naš autobus prošao i koja je sada bila zatvorena. Međutim, primetila sam još nekoliko autobusa osim onog iz kog smo mi izašli. Dakle, nismo bili jedini. U svakom vozilu je bila spakovana grupa mladih ljudi, naizgled sličnih godina kao Bruklin i ja. U jednom trenutku, široka kapija se ponovo otvorila i još jedan autobus je ušao i parkirao se sa ostalima, koji su bili naređani poput tetrisa. Vrata su se otvorila i mlada, zbunjena grupa je izašla. Vozač je u rukama nosio jednu devojku, koja se i dalje nije probudila. Njeni udovi su mlitavo visili i izgledala je kao da ju je dah života sasvim napustio. Vozač je prišao grupici stranaca u plavom i mogla sam ih čuti kako razgovaraju.

"Malo je zakasnila sa buđenjem," rekao je vozač, gledajući u uspavanu putnicu koju je držao.

"U redu, uvedite je odmah unutra, moguće je da joj je data malo veća doza sedativa," odgovorio mu je jedan od njih.

"Uspavljivali su nas nečim!," šapatom sam dobacila Bruklin, koja je, prekrivši usta, zabrinjeno gledala ispred sebe.

Tada je kroz prostrana vrata ustanove izašao još jedan čovek. Bio je obučen drugačije od petorice sa papirima: nosio je odelo i izgledao je "uvaženije". Hodao je sa nadmenim držanjem, poput nekog predsednika. Ponosno i sa samouverenim osmehom, stao je ispred sada već poveće gužve izgubljenih putnika. Okrenuo je glavu nekoliko puta i kratko osmotrio svakoga od nas, kao da se spremao da započne govor.

"Drago mi je što vas vidim u ovoj količini, očekivao sam vas desetak!," rekao je, i dalje sa zadovoljnim smeškom. "Želim vam svima prijatnu dobrodošlicu! Dugo smo se pripremali za sprovođenje ovog projekta u realnost i ne mogu vam opisati koliko sam ponosan na moje ljude, jer zbog njih vas sada vidim rođenim očima. Vas, koje sam iščekivao toliko dugo! Nadam se da ćemo se svi lepo slagati u narednom periodu. Ne želim da vas zadržavam napolju predugo. Ući ćete u naš institut u grupama, svaku grupu će povesti jedan od mojih radnika. Budite strpljivi, jer će vam unutra sve biti objašnjeno."

Vozači autobusa su nam pomogli da se podelimo u pet grupa, a radnici u plavom su držali papire sa brojevima ispred sebe, kako bismo znali gde da se poređamo. Odahnula sam u olakšanju kada sam shvatila da smo Bruklin i ja u istoj grupi i da smo podeljeni na isti način kao što smo se vozili.

Tada je jedno po jedno "odeljenje" krenulo ka ulazu. Grickala sam nokat na kažiprstu dok sam posmatrala radnike kako odvode moje vršnjake u ovaj misteriozni institut. Povremeno sam se osvrtala kako bih se uverila da je Bruklin i dalje iza mene, što mi je davalo neku vrstu utehe. Nisam znala na koji način da razmišljam. Govor onog "predsednika" je delovao dobroćudno i pozitivno, ali mi je čitava atmosfera izgledala veoma preteće.

Zatim je naša, četvrta grupa došla na red i radnik sa brojem nam je govorom tela pokazao da ga pratimo. Puls mi je postajao brži dok smo se približavali visokom ulazu. U jednom trenutku, mogla sam u staklenoj fasadi videti svoj odraz. Ponadala sam se da će mi to pomoći da se setim makar trunke svoje prošlosti, ali sve što sam videla u tom improvizovanom ogledalu bila je nepoznata, bleda devojka sa riđom kosom. Ipak, nisam bila ni razočarana svojim odrazom. Izgledala sam prilično zdravo za osobu koja se tek probudila iz sna izazvanog sedativima i koja je dovedena ko zna gde iz ko zna kakvog razloga. Zatim, više nisam mogla videti sebe, jer smo najzad ušli unutra.

Otrovna mladostWhere stories live. Discover now