Slučajna neprilika

19 | Iskre

"Očijukaš li sa svakom plavušom ili samo s onima koje imaju velike sise?"

Pogledao me podignutih obrva. Skrenula sam pogled kako ne bi vidio da sam porumenjela jer sam shvatila koliko je to posesivno zvučalo i pravila se da promatram štitnike za uši koji su stajali na zidu.

"Da te ne znam bolje, rekao bih da si ljubomorna." Čula sam mu podsmijeh u glasu.

Još sam više porumenjela. "Nisam, samo sam primijetila."

"Ne očijukam – uopće. A obično kad to radim, ona s kojom očijukam nije svjesna toga." Odjednom je iz rukohvata pištolja ispao spremnik za metke, zbog čega sam se trgnula. "Toliko uzbuđenja oko pucanja iz pištolja, a boji se ovoga." Pokazao je na spremnik, koji je izvukao iz drške.

Pročistila sam grlo. "Nisam to očekivala."

"Kako bi te sad izrešetali da si na akademiji."

"Ali nisam. Hoćeš li mi pokazati već jednom?" nestrpljivo sam upitala.

"Strpljenja, moj mladi padawane."

Prišao mi je i spremnik za metke položio na stol. Pištolj je držao palcem i kažiprstom kako bih imala bolji pogled na sve bitno, ali više sam se fokusirala na Gabea i njegovu blizinu nego na pištolj u njegovoj ruci.

"Dobro me slušaj. Prvo ćemo prijeći sigurnosna pravila, onda sve ostalo. Ovo", podigao je pištolj, "je Glock 17. Poluautomatski pištolj."

"To mi apsolutno ništa ne znači."

"Kad je pištolj poluautomatski to znači da se pritiskom na okidač ispuca samo jedan metak. OK?" Kimnula sam pa je nastavio. "Najvažnije od svega je da nikad, ali baš nikad napunjeni pištolj ne uperiš u nekoga. Uvijek ga drži u suprotnom smjeru, na primjer prema zidu ili tako nešto. Prst nikad nećeš držati na okidaču, nego na ovom, to se zove zaštita okidača. Stavljaš prst na okidač tek prije no što ćeš zapucati."

Puhnula sam. "Ovo je dosadno. Želim pucati."

Ovo je bio drugi put da je izgledao kao da je požalio što me doveo ovdje. "Znam da je dosadno, ali je važno. Ako ne želiš nekoga ubiti – ili još gore, sebe – onda se malo strpi. Kad smo već kod toga, pištolj obavezno tretiraj kao da je uvijek spreman za paljbu. Moraš napraviti ono što sam ja radio – pregledati ga, odstraniti šaržer i repetiranjem odstraniti metak. I to je to."

Poskočila sam i pljesnula nekoliko puta od uzbuđenja. "Je l' sad pucam? Reci mi da sad pucam!"

Morala sam se nasmijati na izraz njegova lica, jer izgledao je u potpunosti razočaran u život. Da su uloge bile obrnute, bila sam sto posto sigurna da bih ja već na ulazu izgubila strpljenje s njime, ali on je bio strpljiv i nije gubio živce – barem ne izravno. Nikad ga nisam vidjela ovako smirena.

Bilo mi je drago što me doveo ovamo, ne smijem mu zaboraviti zahvaliti za sve.

"Da, sad pucaš, ali bitan je stav."

Napunio je pištolj mecima i stao iza mene. Moja su se leđa naslanjala na njegova prsa, a bio je za glavu i pol viši od mene tako da sam ga mogla čuti kako diše. Nezgrapno sam prihvatila pištolj, koji je bio lakši no što sam očekivala, i zagrizla usnicu kad je položio svoje ruke na moje.

"Ovako, ravno... I opusti se malo, sva si se ukočila."

Kako da se opustim kad mi je tako blizu i kad zbog te blizine mogu osjetiti njegovo srce koje mi kuca na leđima?

Klizio je vršcima prstiju po mojim rukama. Planine se nisu izravnale, potoci nisu presušili i leptirići u mom stomaku nisu se iznenada probudili kad je svojim dlanom obuhvatio moje šake. Ali bila sam svjesna njegove blizine, i njegova dodira, i njegova teškog disanja negdje iznad mene. Neko smo vrijeme samo stajali tako, dok se ja nisam promeškoljila.