Bijesni

7. Psihološka klinika

Dragi sine,

prema mojoj računici, uskoro izlaziš iz zatvora, što znači da ćemo se jako brzo vidjeti. Ne sumnjam da ćeš prvo dotrčati k meni u pustoj želji da naplatiš stare dugove, no prije toga barem razmisli o jednoj sitnici. Zašto misliš da je osoba, zbog koje si spreman počiniti ubojstvo, vrijedna toga?

Rado bih ti odgovorio na to pitanje, no to će se dogoditi tek kada dođeš i na koljenima me zamoliš za drugu priliku. Nemoj misliti da te previše krivim zbog tvoje nepromišljenosti. Mogao si živjeti kao lord, naslijediti moje poslove, biti cijenjen, biti strah i trepet diljem države, a ti si odlučio slijediti majčin primjer i biti poštenjačina. Zar ne vidiš kako završavaju takvi ljudi? Dajem ti mogućnost da opet budeš moj sin. Nemoj misliti da sam očajan i da trebam nasljednika. Znaš i sam da tvoj voljeni otac uvijek ima plan B, pa čak i za ovo.

Ipak se jedan dio mene nada da si nešto naučio u ovih osam godina. Zar si zaboravio jednu stvar koju sam ti cijelog života tupio? Od krvi se ne može pobjeći. Vidio si što se dogodi kada joj se pokušaš usprotiviti.

Doživotna kazna bila bi malo da izbije gluposti iz tvoje glave.

Ni zbog koga se ne žrtvuj. Ne vjeruj nikome. Ljubav ne postoji. Ljudi će te uvijek slagati.

Naivčino. Opameti se i budi dostojan prezimena koje nosiš. Uživaj u posljednjim danima u zatvoru jer najgore tek slijedi kada ti kroz koji mjesec istina zakuca na vrata. Ako do sada nisi shvatio, tada će ti sigurno biti jasno da ništa na ovome svijetu nije vrijedno kao obitelj.

U to ime, šaljem ti jedan maleni suvenir.

Viktor je drhtavim pokretom ruke opet dohvatio omotnicu i iz nje izvukao narukvicu. Nije mu trebao ni djelić sekunde da shvati čija je, a taj prizor na njega je djelovao poput najgoreg šamara. U trenutku su mu se koljena našla na podu, a narukvicu je privukao ustima i počeo se snažno ridati. Prostorija oko njega zavrtjela se. Posljednji put kada mu je bilo ovoliko loše bilo je kada je čuo presudu. Sve što je čuo bilo je lupanje njegova srca, a krvni tlak povisio mu se toliko da je mislio da će mu žile eksplodirati.

Mali milijun puta pročitao je pismo i nije ni najmanje sumnjao da je to napisano rukom njegova oca. Samo je jedna osoba na svijetu mogla u isto vrijeme zvučati ovoliko zlobno, samouvjereno i opasno, a to je bio Vladimir Roman.

Činjenica da je svo ovo vrijeme imao Tajaninu narukvicu koju joj je on poklonio za njezin zadnji rođendan natjerala je krupne suze niz Viktorove obraze. Ovaj put ljutnja koja ga je obuzela bila je toliko intenzivna da se nije mogao pomaknuti s poda, nego je samo osjećao potrebu da plače. Ni sam nije znao kada je posljednji put to radio, čak nije zaplakao ni kada su mu rekli da se Tajana ubila. Tada se, nad njenom fotografijom, zakleo da će svoga oca zaklati čim izađe iz zatvora.

Sada, kada je u ruci držao narukvicu koju nije skidala od trenutka kada ju joj je stavio na ruku, opet se osjećao kao da je ona tu, da stoji nad njim, da ga tješi i da mu savjetuje što da napravi. Odavno je shvatio da je bez nje pogubljen, a nakon nje mogla ga je samo umiriti zamisao u kojoj nožem glatko prelazi preko grkljana svoga oca. Ta slika držala ga je na životu. Bila je jedino zbog čega je odlučio nastaviti živjeti nakon što je drugi dan u zatvoru popio otrov. S Buzolićem je sklopio jasan dogovor u kojem mu je, ako izgube parnicu, Buzolić bio dužan nabaviti otrov. To je i učinio, a kada je ispio bočicu, na etiketi s unutarnje strane pisalo je: Ne možeš reći da ja nisam ispoštovao dogovor, ali ja mogu reći da ti nisi bio dovoljno precizan u pregovaranju.

Uistinu mu je nabavio otrov, ali nedovoljno jak da ubije čovjeka. Prokleti pravnik.

Možda je tada Viktor ispao budala, no taj dan uspio je sebi dokazati jednu stvar. Ako je skupio hrabrosti popiti otrov, sasvim sigurno znao je da će, isto tako, skupiti hrabrosti ubiti svog oca kada za to dođe vrijeme.