Bijesni

4. Pigmalionov efekt

Roza se probudila s glavoboljom koja joj je razarala pola tijela i istog trenutka poželjela da je jednostavno nastavila spavati.

Zadnje čega se sjećala je da je čistila kupaonicu, a onda... Što se onda dogodilo? Bol koja joj je onesposobila pola tijela dala joj je naslutiti par zaključaka, no trebala je konkretne odgovore pa se osvrnula okolo očekujući da će netko od njenih bližnjih biti u sobi.

Nije bilo nikoga.

Činjenica da nema ljudi koji bi bili uz nju u ovakvim situacijama inače ju ne bi previše dirnula. Trenutno se osjećala odviše ranjivo i, protiv njezine volje, oči su joj postale vlažne i krupne suze uskoro su se počele slijevati blijedim, upalim obrazima.

Nije bila sigurna koliko je vremena provela zureći u strop, no vjerojatno i previše jer je preispitala čitav svoj život. U čemu je pogriješila? Zašto ne postoje ljudi koji je vole? Odmah se sjetila Bijesnoga, svoga najnovijeg neuspjeha i raspoloženje joj se automatski dodatno pogoršalo. Čak ju je i on mrzio, a dvaput je razgovarao s njom. Zašto je uopće prihvatila tu poslovnu ponudu? Vjerovala je u njega i trudila se pomoći mu, no sve što je on učinio za nju je da joj je smanjio samopouzdanje koje je i prije njega bilo klimavo.

Idući koji su joj pali na pamet bili su njeni roditelji. Njihova obiteljska priča bila je poput gordijskoga čvora. Svi zajedno stvorili su velike probleme koji bi se uz uloženo razumijevanje i strpljenje lako riješili, no takve osobine bile su ogromne nepoznanice njenoj obitelji. Rozin mlađi brat s trinaest godina pao je s motora i poginuo. Otac i majka neposredno poslije toga prepustili su se raznim porocima i uskoro postali nesposobni za bilo kakav posao pa je Roza sa šesnaest morala paralelno ići u školu i raditi kao konobarica. Ljeti je odlazila u Jarbol, grad u koji se sada preselila, i radila kao hotelska sobarica. Ispočetka je bilo jako teško te je zaredala jako loše ocjene u školi, a ni na poslu nije pokazivala dobre rezultate. S vremenom je uhvatila ritam i pokazala da je itekako sposobna za takav izazov, no čim su to vidjeli na poslu, počeli su je iskorištavati pa je nerijetko počela zamjenjivati druge radnike te raditi prekovremeno. I dan danas u njoj se skrivala jednaka količina naivnosti. Uporno je vjerovala ljudima misleći da su svi bili spremni pomoći jednako kao što je bila ona. Bila je jedna od onih osoba koje su rijetko učile iz vlastitih pogrešaka.

Kada je upisala fakultet, počela je živjeti u studentskom domu. Konačno je doživjela jednu vrstu mira jer je sobu dijelila s djevojkom s kojom se donekle dobro slagala. Majka se neposredno poslije toga predozirala i umrla. Otac je završio na odvikavanju, a poslije u mentalnoj ustanovi iz koje, vjerojatno, ni dan danas nije izašao. Nije imala nikakve informacije o njemu, točnije, bojala se bilo što doznati.

Sada, deset godina poslije, još se ujutro budila s mišlju da roditeljima nije bila dovoljna. Nisu htjeli nastaviti dalje, a imali su nju, svoje prvo dijete. Nisu se htjeli boriti protiv samih sebe kako bi pobijedili tugu. Roza se danas, nakon tolikog vremena, prvi put zapitala je li uz sebe bolje imati bilo kakve roditelje, nego nikakve.

U samoosuđivanju ju je prekinula medicinska sestra koja je tiho ušla u njezinu sobu. Zurila je u nekakve papire, a kada je uputila pogled prema njoj, lagano joj se nasmiješila. Roza je iz njenog držanja brzo zaključila da je poprilično nesigurna, a prema tome, vjerojatno je bila početnica, baš kao i ona sama. Počela je nešto petljati oko Roze, a ona je tek sada shvatila da je priključena na infuziju tako da joj nije bilo teško odgonetnuti zašto se probudila u bolnici.

„Ispričavam se što vas prekidam."

Na vratima se nakon nekoliko minuta pojavio stariji muškarac s aktovkom u ruci. Medicinska sestra je poskočila, a karton joj je skoro ispao iz ruke. „Molim vas, ostavite nas nasamo", dodao je, a sada je Roza bila ta koja se prepala.