U svijetu gdje se greške plaćaju dvostruko i stradaju nevini, može li neiskusna mlada psihologinja uspjeti pomoći čovjeku kojem je stalo samo do osvete?
Je li i dalje moguće igrati na pošteno?
Kako znamo da su ljudi, za koje bismo dali život, uisti...
Oops! This image does not follow our content guidelines. To continue publishing, please remove it or upload a different image.
Uzeo mu je snove i pretvorio ih je u noćne more.
Vrisak za vriskom parao je zatvorske prostorije.
Mladić, sav u vrućici, naglo se prenuo sa svoje postelje i ustao, praćen prestravljenim pogledima svojih dvaju cimera. Počeo je lupati po ćelijama zatvora zahtijevajući od čuvara da ga puste, barem da udahne prohladnog travanjskog zraka. Udaranje po metalu natjeralo je trnce duž njegove kralježnice i otjeralo strašne spodobe koje su mu, netom prije, plesale pred očima. Nizao je psovke, kleo, preklinjao da mu prekinu patnju i konačno mu dopuste da učini ono što ga već odavno kopkalo, no dugo nije dobivao nikakav odgovor.
Ostali zatvorenici šutke su ga promatrali. Počeli su sneno hodati gore-dolje po svojim ćelijama, vidljivo ljutiti zbog istog scenarija svake noći. Nadali su se da će se konačno pojaviti upravitelj i okončati njegovu galamu. Znali su da ne vrijedi prijetiti mu da ušuti jer je bio daleko opasniji od svih njih zajedno.
,,Zar je opet počeo?" dežurni pravosudni policajac najednom se pojavio obavijen tminom noći i približio se dvama kolegama koji su bespomoćno stajali i izmjenjivali zbunjene poglede. Njegov šapat odjeknuo je tišinom i uspio doći do uznemirenog mladića. Kada ga je začuo, ustuknuo je i nemilo se udaljio od rešetki. Do uma mu je došlo da mu ovakvo ponašanje može samo naštetiti sada kada se bližio kraj njegove kazne.
Odjednom se pojavio upravitelj zatvora, nakon što je vidio na snimkama nadzorne kamere da u ćelijama vlada nekakav kaos.
„Bijesni! Hoćeš li prestati ili možda želiš uživati u samici toliko dugo da zaboraviš kako ti izgledaju cimeri?!" zagrmio je, a njegovu prijetnju popratilo je udaranje lisicama po ćelijama. Približavao se Bijesnome koji se povukao i sjeo na svoj krevet.
Zadržao je još jednu navalu ljutnje. Nitko se više nije ni sjećao njegova pravog imena. Neki gadovi prozvali su ga Bijesni i sada su ga svi tako zvali, a njemu se to sviđalo. Ionako više nije imao nikakvu sličnost sa prijašnjim sobom. Zašto bi onda zadržao ime?
,,Nisu vrijedni ovoga", tiho je kazao sam sebi i obavio prste oko oznojnog vrata. Ostao je tako nekoliko trenutaka. Kada su se njegova prsa konačno prestala nadimati, duboko je uzdahnuo i dodao: ,,Još samo malo. Osvetit ću te, obećavam. Kunem se tvojim grobom da ću te osvetiti."
Nakon toga iz stražnjeg džepa svojih hlača izvadio je požutjelu fotografiju. Vrškom prsta obrisao je nakupljenu prljavštinu s njezine površine, približio se maloj, trošnoj svjetiljci u kutu ćelije i duboko se zagledao u dane kada je bio sretan.
Poslije dugo vremena, s okolišanjem se vratio natrag u postelju.
