Lucia i ja smo se neko vrijeme gledali u oči.Odjednom je Antonio zaplakao.
-Gdje ideš?Na kakav put sad moraš?
-Jebeno te se ne tiče.
-Samo tako napuštaš mene i Antonia.
Na ovo sam se morao nasmijati.
-Ako ćeš biti takva onda bolje ti je seli se odmah.-spustio sam je.Ko je ona da se ja njoj pravdam.
Dijete je i dalje plakalo i ona je najzad otišla da ga nahrani.Imam osjećaj da joj uopće nije ni stalo do njega.
Spakovao sam se nabrzinu i opet legao.Cijelo vrijeme do pet ujutro nisam mogao spavati od brige.Razmišljao sam o njoj.Šta li joj se moglo dogoditi?Šta ako su je uhvatili i ponovo odveli u Grandes.Ježim se na tu pomisao.
*7 sati kasnije*
Let je bio užasno naporan.Skoro da ću da se srušim na beton od umora i brige.Nela.Samo mi to ime trenutno daje snagu.
Eren me je čekao u autu ispred aerodroma.
Sreća pa sam ponio samo jednu torbu sa sobom.
Dočekao me nasmijan kao i uvijek.
-Kako si?
-Ne pitaj...
-Saznao sam gdje je Melani.
-Misliš na Nelu?
-Da,pardon,Nela.Imao si ih hiljadu ko bi zapamtio više ta imena.-u pravu je.Inače bih druge odmah zaboravio ali samo nju nisam.
-Smještena je u bolnici jer se onesvijestila na sred ulice i neko od prolaznika je zvao hitnu...
-Onda me brže vozi.
-Nikad te prije nisam vidio ovakvog.
Primjetio sam da mi ruke podrthtavaju od nervoze,a i on je.
U bolnicu sam ušao bez njega,a on je otišao na posao.
I kao da se historija ponavlja opet vidim nju,na bolesničkom krevetu,priključenu na infuziju...
Samo što ovaj put nije imala zavoje preko cijelog lica.
Prišao sam joj polako a ona je lagano otvorila oči i prepoznala me.
-D-daniele...
Suze su joj se nakupljale u očima,a ja sam ih obrisao.
-Tu sam.
-Kako si saznao?
-To sada nije bitno.
Prislonio sam svoje usne uz njen topli obraz.
