Leona. Glupačo, glupačo, glupačo. Ponavljala sam sama sebi dok sam gledala u Harryjevo nepomično tijelo. Ležao je na krevetu, bez majice, a zavoj mu se protezao od lijevog ramena pa do oko struka. Nisam ga mogla samo tako ostaviti. Znala sam kakav je Hunter; i sama sam nekoć bila član bande.. Dok nisam upoznala tog zelenookog vraga. Koji me promijenio. Koji me natjerao da jebeno poželim biti bolja osoba.
Uzela sam si vremena da ga pogledam. Napravio je par novih tetovaža, ali sve su savršeno pristajale uz njegovu preplanulu kožu. Ono što mi je uhvatilo pozornost bilo je malo slovo na njegovoj mišici. 'L'. Nisam se usudila preći prstom preko tetovaže, bojeći se da bih ga možda mogla probuditi. No kao da mi je pročitao misli, njegova ruka se pomjerila i uskoro je otvorio svoje oči.
Usrala sam se na mjestu. Bez treptaja sam gledala prema njemu, nadajući se da će pomisliti da sam kakav kip i nastaviti spavati.
"Leona?" NJegov promukli glas bilo je nešto najprivlačnije što sam čula, i ponovno mi se skupljala ta poznata toplina u dnu trbuha. Toplinu kakvu je samo on znao prouzročiti.
"Ne, tvoja stara." Sarkastično sam rekla, zakolutavši očima. Tiho se nasmijao, ali zatim prosiktao u boli, uhvativši se za rame.
"Boli, a?" usne su mi se razvukle u zloban osmijeh. Harry mi je pokazao jako ljepu gestu, pokazavši mi srednji prst.
"Čestitam. Dobro si me probušila. Ali priznaj, i ja sam tebe. Tih davnih dana." Namignuo mi je, pokušavajući sjesti.
"Ah ti dobri, stari dani.." glas mi je pukao u sredini rečenice. Ponovno su me preplavili osjećaji, iako nisu smjeli. Harry je podigao glavu, gledajući u mene. Bio je zbunjen, i obrve su mu se skupile, otrkivajući sitnu boru na njegovom čelu. Sjetila sam se kako bi uvijek tako izgledao dok je čitao zanimljivu, napetu knjigu. Uvijek bi se unio u tekst, i nikada nebi primjetio da ga promatram. Voljela sam takve trenutke, jer sam znala da je tada bio moj. Znala sam svaki njegov pokret napamet. Znala sam kako bi mu se usne oblikovale kada je rekao pojedinu riječ. Znala sam što ga je nasmijalo, što ga je boljelo i što ga je razljutilo.
"Ovo je tvoj stan?" pogledao je uokolo. Kimnula sam.
"Da, kupila sam ga mnogo prije. Izgleda da sam zaboravila na ovu staru šupu." slegnula sam ramenima. "Ovaj, vjerojatno se pitaš zašto si ovdje.. Ili ne. Nije me baš briga.. Znaš da te nisam mogla ostaviti, Hunter bi te kastrirao i dao tvoja jaja djeci da se igraju."
Namrštio se na tu pomisao, no kut usana mu se ipak izvio u osmijeh. "Tebi je baš stalo do mojih jaja?"
"Nelaskaj si, Styles. Vidjela sam i veće." Ponovno sam se zlobno osmijehnula, trudeći se da nepuknem u neobuzdan smijeh vidjevši njegovu reakciju.
"O, stvarno? A da te podsjetim?" Njegove su zelene oči bile sjajnije nego ikada, no nisam mogla ništa isčitati. Kao što nikada nisam mogla.
"Molim te, s tom ranom morat ćeš ga držati unutra barem dva tjedna."
"Pa ti si kriva za moju ranu." skupio je oči prema njemu, što je natjeralo moj osmijeh da postane još veći.
"Znam, i ponosim se time." ustala sam s astolice kako bih otišla u kuhinju po kavu koju sam napravila. Zaboravila sam, i sada se vjerojatno već ohladila. Čula sam korake kako me prate, i uskoro je Harryjeva prisutnost bila u kihinji.
"Čini se da su sada uloge obrnute." prokomentirao je, i kunem se da sam mogla čuti onaj njegov zlobni osmijeh. "Ovoga puta si ti mene povrijedila, ali bez kajanja."
"Što pokušavaš reći? Da si se ti kajao?" rekla sam ironično. Sumnjala sam da je Harry imao ikakve osjećaje, a kamoli mjesta za tugu i žaljenje. Okrenula sam se da ga pitam bili želio kave, no iznenadila sam se kada sam ga našla tik iza mene. Naslonila sam se na radni stol iza mene, pokušavajući naći mjesta da pobjegnem, no nisam imala kamo.
