Bila sam zarobljena između zida i čudovišta. Nisam imala kamo. Sva moja snaga i ponos se raspršila kao šećer u prahu.
"Nemoj, molim te. Premlada sam da umrem." preklinjala sam, pokušavajući se zaštiti rukama.
Teta Rose je zakolutala očima.
"Sam, ne dramatiziraj. Što fali ovoj majici?"
"Nefali ništa njoj, nego osobi koja ju je sašila." rekla sam i protrčala pored Tete Rose dok je ona gledala u majicu koju mi je htjela navući na glavu prvog dana škole. Ako to obučem, nitko se neće htjeti družiti sa pripadnikom indijanskog plemena.
"Sam.." Teta Rose je rekla, očito vrlo zabavljena mojom fobijom. "A da napravimo kompromis?"
"Vrijedi, dok god nemoram nositi to i općenito nikakvu odjeću koja iole liči na šarene zavjese." rekla sam dok sam izvlačila svoje kratke hlače sa zakovicama. Vani je bilo kao u sauni. Teta Rose se vratila sa bijelom, lepršavom majicom koja je zapravo izgledala normalno. Padala je preko jednog ramena, i gore je bila lepršava, dok je dolje bila nešto uža. Oko struka se vezala tankim srebrnim remenčićem.
"Vidiš. Možemo riješiti probleme zajedno. A pogotovo kada se radi o odjeći." rekla je Teta Rose, stavljajući ruku na moje rame. Morala sam priznati da je bila upravu.
Nakon doručka teta Rose mi je ponudila prijevoz do škole, što sam rado prihvatila. Imala je malu, lila obojenu Bubu. Uskočila sam u (jedino) sjedalo pored vozačevog. Teta Rose je upalila svog limenog ljubimca, i namjestila retrovizor na kojem su bili svakavi privjesci. Čak je imala i štapiće cimeta.
"Nervozna?" upitala je, a ja sam se sjetila kako me to isto pitala June prije odlaska. Ovaj put sam sačekala prije odgovora.
"Malo.. Kakva su tamo djeca?" okrenula sam se prema njoj. Slegnula je ramenima.
"Neznam. Ali nadam se da ćeš se uklopiti. Sigurna sam da hoćeš, pa tko nebi volio curu poput tebe?" nasmiješila se. Pa, one osobe koje će imati trajne podsjetnike na svojem tijelu na mene, pomislila sam, no umjesto toga sam se nasmiješila i rekla: "Hvala teta Rose."
Škola je bila ogromna. Imala je dva krila koja su se spajala na glavni, prednji dio. Ličila je više na Bijelu Kuću.
"Woah.." rekla sam dok sam gledala kroz prozor. Teta Rose se nasmijala.
"To je nova škola. Nasreću, neideš tamo."
Osmijeh mi je sišao sa lica.
"Kako to misliš, nasreću? Kladim se da imaju i bazene!" okrenula sam se prema njoj.
"To je škola za dijecu sa posebnim potrebama."
Oblikovala sam malo 'o'.
"Pa šta? Tamo bi se sigurno uklopila." prokomentirala sam, a teta Rose je zavrtila glavom i nasmijala se.
Pokazala je prstom prema povećoj, bijeloj građevini. Sa strane imala je nogometno igralište i park. Iza je bila ravnica, a dalje su se prostirale zlaćane doline sa šumom.
"Ovo je tvoja škola." kimnula je van. "Da te otpratim?"
Vani su se već skupljala djeca, i ulaz škole bio je malo popunjen.
"Netreba." rekla sam i nasmiješila se teti Rose. "Hvala na prijevozu." rekla sam kad sam izlazila.
"Da i dođem po tebe?" upitala je.
"Netreba, mogu pješke."
"Nije li ti to malo predaleko?"
Odmahnula sam glavom, i zatvorila vrata. "Nije, bez brige."
Kimnula je glavom i nasmiješila se. Lilo obojena Buba je veselo trubnula i odvezla se od parkirališta škole.
Čula sam podrugljiv smijeh iza sebe.
"Dobra limuzina."
Okrenula sam se na peti i pogledala u plavokosog dečka koji je stajao iza mene. Namrštila sam se i pogledala u njegove neobično lijepe plave oči.
"Završit ćeš ti u crnoj limuzini."
Odmaknuo se jedan korak unazad, i dignuo ruke. "Hej, samo sam se šalio."
Odmahnula sam glavom i prošla pored njega. Čula sam korake iza sebe i uskoro je hodao sa moje desne strane.
"Hej, ja sam Niall."
Hladno sam ga pogledala. "Nisam te pitala za ime."
Nasmijao se. Zapravo, bio je prilično zgodan. Plava kosa mu je veselo stršala na sve strane, i mogla sam predpostaviti da je bio jedan od onih s kojim si se volio družiti. Bio je nešto viši od mene. Nosio je običnu bijelu majicu kratkih rukava, i traperice.
"Vidim da si nova ovdje."
"Zar je toliko očito?" pogledala sam ponovno prema njemu.
"Pa, kako se zoveš?"
"Samantha. Ali zoveš me Sam." rekla sam, bez onog 'možeš me zvati'.
"Zvat ću te Sammy."
"Ne, nećeš. To mi nije niti ime niti nadimak."
"O stvarno? A što ćeš mi učiniti?" rekao je kada smo stali pred vratima škole.
Pogledala sam ga ispod oka. Dobro, imao je pravo. Što sam mu mogla učiniti?
"Natjerati te da poželiš da si se rodio kao cura?" podigla sam obrvu. Niall se ponovno nasmijao i prekrižio ruke na prsima.
"Dah, već mi se sviđaš Sammy." namjestio je onaj zlobni smiješak. Pitala sam se kako bi mu stajao crveni otisak moje ruke na njegovom obrazu, no misli su mi se izgubile kada sam vidjela njega kako hoda prema dvorištu škole. Bio je to onaj dečko iz trgovine sa plavom starletom, koja sada nije bila pokraj njega. Nosio je jednostavnu crnu majicu kratkih rukava i traperice. Mogla sam uočiti tetovažu ptice na njegovoj desnoj ruci, zajedno sa još par tetovaža.
Na lijevoj ruci je imao istetoviranu narukvicu sa znakovima karata. Kosa mu je i dalje letjela na sve strane, i prošao je prstima kroz nju.
Niall je podigao obrve i okrenuo se u smijeru u kojem sam gledala.
Namrštio se.
"Sam je već bacila oko na lokalnog badboya?" pogledao je prema meni sa negodovanjem.
"Hm? Molim?" zbunjeno sam pogledala prema njemu. Sada je imao ozbiljan izraz lica.
"Ozbiljan sam. Nemoj mu prilaziti, donosi samo nevolje."
"To je isto teta Rose rekla." namrštila sam se, razmišljajući na glas.
"Pa, imala je pravo. Nitko nezna previše o njemu, osim što svakk tjedan u školu dolazi sa plavim okom i modricama."
Činio se drugačije. Prilazio nam je, a učenici su mu se sklanjali s puta. Glava mu je bila pognuta, kao da je igubljen u svojim mislima.
Kada je prolazi pored nas, podignuo je glavu. Njegov pogled je susreo moj, i sada sam mu mogla vidjeti boju očiju. Bile su plave. Čarobno plave. Tamne i duboke, a u isto vrijeme svijetle i pune emocija koje nisam mogla isčitati. Ponovno je okrenuo glavu naprijed i ušao u školu. Niall se nije okrenuo sve dok se vrata nisu potpuno zatvorila.
"Tko je on?" upitala sam kada sam ponovno pogledala u plavokosog dečka. Namrštio se i tiho rekao: "Louis. Louis Tomlinson."
