Moja majka nikada nije bila dobra s riječima. Bježala je od svega. Od obaveza, posla, života..mene. Uvjeravala sam samu sebe da nikada neću postati kao ona. Ali ipak, svakim sam danom ličila sve više i više na nju. Bježala sam od svega što bi predstavljalo problem. Nisam se vezala za ništa, jer sam znala da ću ionako jednoga dana odustati. Mrzila sam to. Nisam željela postati kao ona.. Nisam željela da i mene gledaju kako odlazim, a da se neosrvnem. Nisam željela ostaviti sve ljude kojima je bilo stalo do mene, samo zato jer sam se bojala. Ali to sam vjerojatno pokupila od nje.
„Spremna?“ June je bacila popušenu cigaretu na vlažan asfalt, ugasivši je sa vrškom cipele. Njezin piercing u obliku dragulja zasjao joj je na nosu kada se okrenula prema meni. Ne, ne i ne, željela sam povikati. No umjesto toga, kimnula sam glavom. Otvorila je vrata od crnog Camara, i ušla unutra, dok sam se ja smjestila na suvozačevo sjedalo. Odložila sam svoju torbu na crnom kožom presvučeno zadnje sjedalo.
„Nervozna?“
„Moš' mislit.“ Odvratila sam, previše brzo. June je kliknula jezikom dok je palila svoju crnu mašinu.
„I ja bih bila. Nije lako ostaviti sve što ti je poznato, gdje si rođena, gdje- “
„Nebi li mi ti trebala pomagati?“ prekinula sam ju u pola rečenice. Na samu pomisao da sam ostavljala rodni grad iza sebe i sve što sam poznavala i imala dizalo mi je kiselinu u trbuhu. A svakako nisam htjela da Junina posljednja uspomena na mene bude kako joj uništavam novi Camaro svojim neprobavljenim doručkom.
„Imaš pravo. Snaći ćeš se ti u Orange Country-u. Žilava si ti cura.“ June me je lagano udarila po ramenu.
„Molim te, obje ruke na volan. Želim tamo stići u jednom komadu.“ Upozorila sam, dok su mi se nokti zabadali u meku, crnu kožu sjedala. Zbilja sam se trebala opustiti.
„Orange Country California...“ June je pročitala slova za zelenog znaka. Zbilja sam trebala izaći van. Nisam više mogla podnijeti ovaj miris i osjećaj u autu.
„Mislim da m-moram..“ stavila sam ruku na usta i nagnula glavu naprijed. Tamno smeđa kosa mi je pala preko ramena i motala mi se oko ruku, dok sam pokušavala zadržati sadržaj mog trbuha unutra.
„A ne! Ne u mojoj novoj bebici! Napolje!“ June je naglo zakočila, što mi baš i nije pomoglo. Doslovno me gurnula nogom vani, pri čemu mi se vrh njezine štikle zabio na neko ne tako lijepo mjesto. Kakva divna najbolja prijateljica.
Naslonila sam se na obližnje drvo niz cestu. Mirisalo je na pijesak i sol.. More. Progutala sam slinu i pogledala naprijed. Dolje, niz brdo, bila je pješčana plaža. Nije bilo mnogo ljudi, jer je bilo prilično rano, ali mola sam znati da će ova plaža do podneva biti natrpana. Modro more je slalo lagane valove na pješčanu plažu, iz koje je, svakih nekoliko metara, virio pokoji kamen. Nebo se u daljini spajalo sa morem, čineći sivkastu liniju. Sve je bilo smireno, i tako opuštajuće. Baš suprotno od mene.
„Pa.. Imam neki osjećaj da će ti je jako svidjeti ovdje.“ Prokomentirala jer June, dok su njezine štikle radile onaj prepoznatljivi zvuk dok hodoš po asfaltu. Naježila sam se od laganom, hladnog povjetarca.
„Zamisli samo koliko zgodnih dečkiju ovdje ima..“ odugovlačila je. Znala sam da imamo samo još par minuta vožnje, a znala je i ona. Kada napokon stignem do kuće svoje tete, vjerojatno se nikada neću vratiti u Phoenix.
„Da.. Možda bi nekada mogla doći posjetiti? Da i tebi napokon nađemo nekog?“ progutala sam slinu i okrenula se prema njoj. Njezine električno plave oči sada su potpuno izgubile boju. Bile su nekakve sive, sa tek trunkom te vedre i sarkastične plave koje sam poznavala.
Tužno je odmahnula glavom. „Znaš da je to nemoguće.. Uostalom.. Luke me čeka tamo, kući.“ Tužno se osmjehnula. Nikada nije bile dobra sa osjećajima i riječima, baš poput mene. Obje smo u školi imale reputaciju cura s kojima se nitko nije htio zakačiti. Iako smo spadale u isto 'odjeljenje', nimalo nismo bile slične. Imala je svijetlu put i duboke, plave oči. Bila je visoka i vitka, sa dugom, crnom kosom. Bila je taj tip cure koju kada je pogledaš, poželiš biti poput nje. Ali mnogo toga se skrivalo iza te njezine vanjštine. Mnogo groznijih, zanimljivijih i ljepših stvari. Za razliku od nje, ja sam imala valovitu, smeđu kosu koja mi je prekrivala ramena i ruke do laktova. Obične, smeđe oči, za koje je June bila uvjerena da imaju plamičke vatre u sebi. Nisam joj vjerovala. Bila sam niža od June, ali imale smo otprilike istu građu, no ipak si mene mogao brže pronaći kada bi igrali skrivača. Ljudi kažu da činimo neki čudni eurokrem. June je naravno bila bijeli dio, dok sam ja sa svojom preplanulom kožom činila onaj smeđi. Zavidjela mi je zbog boje kože, jer je oduvijek htjela izgledati kao da je 'okupana suncem'. Ne, nisam tako poetična kao ona.
„Znam..“ nisam znala što trebam reći. Iako sam s njom provela tri i pol godine, i dalje sam osjećala kao da s njom nemogu biti kao sa sestrom, koju, usput, nisam imala.
„Hajde, bolje da nastavimo. Jedva čekam da ti upoznam tetu.“ No naravno, ona je znala što treba reći u ovakvim trenutcima. Nasmiješila sam se, ali to je bio nekakav navučeni i bezvoljni osmijeh.
„Da.. I ja.“ Rekla sam i bacila pogled prema plažu koju ću valjda često posjećivati ove godine.
„Woah..“ bilo je prvo što je June rekla kada je izašla iz auta pred kućom moje tete. I ja sam to isto mogla reći. Bila je velika i prekrasna.. Nalazila se na kraju grada, okružena prirodom i zlatnim brdima. Prvo što ti upadne u oko bilo je veliko drvo ispred kuće. Na rascvalim granama su visjele boce svih oblika i boja, i kada je sunce sjalo o tu staklenu površinu, bacalo bi razne odsjaje boja na travu i prednju stranu kuće, dok su se grane lagano ljuljale na povjetarcu. Bilo je prelijepo. Zamislila sam kako bi tek izgledalo navečer, kada mjesec obasjava travu, poljane i brda.
Vrata velike, drvene kolibe su se otvorila, i izašla je žena oko četrdesetih, obučena u svijetlu haljinu. Oko vrata imala je svijetlo ružičasti šal, išaran cvijetićima i prugama. Zapešća su joj ukrašavale narukvice svih oblika i boja, koje su veselo zveckale dok je hodala. Svijetla, kestenjasta kosa joj je bila svezana u labavu pundžu. Haljina joj se vijorila oko dugih i vitkih nogu, i tankog tijela. To je bila žena koju nemožeš tako lako zaboraviti.
„Teta Rose?“ upitala sam kad sam se uspravila, odgurnuvši se od vrata auta. Na moje čuđenje, potrčala je prema meni raširenih ruku.
„Samantha!“ primila me u čvrsti zagrljaj. Onaj medvjeđi, koji lomi kosti.
„N-nemog-gu..“ promucala sam prije nego što me pustila. „Oh, oprosti! Samo mi je tako drago što te napokon vidim!“ zatim se sa vedrim osmjehom okrenula prema June. „Ti si sigurno June. Sam mi je toliko pričala o tebi!“ zatim je i na njezino čuđenje prišla i zagrlila ju. June me iskoso pogleda, skupivši oči.
„O, zbilja?“
„Sigurno ste umorne od toliko dugog puta.. Hajde, ispekla sam kolačiće!“ Teta Rose je zapljeskala rukama. Izgledala je mnogo mlađe nego što jest.
„Zapravo, gđo Rose, ja se moram požuriti.. Sutra imamo školu, moramo nadoknaditi..“ June se ispričala. Teta Rose je lagano nakrivila glavu sa blagim osmijehom.
„Razumijem.. Hvala ti puno što si dovezla Samanthu... Ostavit ću vas da se pozdravite i unijeti tvoje stvari.“ Okrenula se prema meni i nasmiješila. Krenula je prema torbi koju sigurno nije mogla podići.
„Ne, teta uredu je ja..“ no zastala sam kada je sa lakoćom podigla torbe i krenula prema kući. „O..okeej..“ zbilja je bila znažna, posred toga što je bila obučena u vrlo smiješnu odjeću. Izgledala je kao da pripada nekom plemenu, ali ipak joj je lijepo stajalo.
„Sviđa mi se tvoja teta.“ Prokomentirala je June. Skoro sam zaboravila da je tu. „Nije kao ostale.“
Nasmiješila sam se i pogledala prema Junes. „Falit ćeš mi Junes.“ Rekla sam i privukla je u zagrljaj. Omotala je svoje ruke oko me i čvrsto me zagrlila. „I ti meni Sam. Pokušaj ne lomiti noseve ljudima ovdje..“ rekla je sa smijehom, ali sam mogla osjetiti tugu i suze.
„Neću ti ništa obećati.“ Rekla sam kada smo se odvojile. Pozdravile smo se posljednji put. Teško je reći zbogom osobi koja te znala najbolje. No i takvi trenutci dolaze. I bit će ih puno. Previše.
Okrenula sam se prema kući. Vjetar je zaviorio, noseći posljednje mirise June i njezinog slatkog parfema. Posljednje mirise Phoenixa, i doniso je nekakve meni nepoznate, čudne mirise. Laganije, i možda trunku ljepše. Nisam bila sigurna jesam li spremna za novi početak. Ali ovaj put neću odustati. Neću otići, pobjeći. Duboko sam udahnula, i krenula prema svom novom domu, ni nesluteći koliko će mi se život promijeniti..
