Priča o nama🔚

27.

Pokupim svoju haljinicu, pa pronađem ono što je ostalo od mog donjeg rublja, obučem se pa priđem stolu. Nick uzme čašu u ruke, pa se zagleda u moje oči.

- Hvala ti ljepotice, hvala ti na ovome što ćeš učiniti. Moja sreća je neopisiva. Znam da te muči da li je to u redu i što će poslije biti, ali vjeruj mi ništa se s tobom neće promijeniti. To neće utjecati na tvoj život, ti ćeš i dalje biti ti. Možda ćeš osjetiti neke sitne promjene u svom tijelu, ipak moja krv u tebi... Pa malo će te prodrmati.

- Više nego me ti sam drmaš? Ne vjerujem. Ne bojim se Nicholas, samo učini to već jednom. Dosta je bilo.

- Volim te! - on kaže pa zagrize svoje zapešće i pusti krv da teče u čašu. Nakon par sekundi skloni ruku, poliže ranu koja se zatvori i pruži mi čašu. - Nikada ti neću moći dovoljno zahvaliti.

- Ne moraš to više govoriti. Vještica je mrtva, Will je tako jako u redu sa nama i sa svim ovim, ti si ovdje, ja sam ovdje, volim te Caine i želim da budeš sretan! - on se toliko lijepo nasmiješi da mi pokida dušu, pa nagnem čašu i na iskap je ispijem. Ukus njegove krvi koja podsjeća na pre zrele kruške propara mi grlo. Što god dalje da se desi sa mnom nije me briga. Ruke mu u grču padnu uz tijelo i glava mu klone. Znam da je pametnije da ga sad ne diram pa mu dam trenutak. Digne glavu i pogleda me sa osmjehom od milijun dolara. 

-  Slobodan sam! Konačno sam slobodan! - vikne pa me uhvati oko struka i počne vrtiti u krug, dok mi haljina leprša. - Volim te Laurel, volim te više od ičega na svijetu. - Govori i ljubi me u isto vrijeme, a ja se topim pod stiskom njegovih snažnih ruku.

- I ja volim tebe Nicholas Caine. Ti si moj i ja sam tvoja, od sada za zauvijek.

- Udaj se za mene, Laurel! - o sunce ti jebem

- Čekaj malo Caine, ne žuri toliko. Rano je za to. Polako. Imamo cijeli život pred sobom. Ovo još nije gotovo. Ima još posla za nas.

*****

Sjedim na terasi Laureline kuće. Večer se spustila, a nje još uvijek nema s posla. Javila je da danas ostaje duže, pa sam odlučio spremiti joj nešto lijepo. Mjesec je dana prošao otkako sam slobodan čovjek. Vampir. Kako god. Lakše dišem, živ sam. Ona je uz mene, svakog dana, svake noći. Moja sreća, lijek za sve moje boli, kojih više nema ni na vidiku. Sve je riješila, sve je izliječila, vratila me na ovaj svijet. Moja stoljetnja patnja napokon je završena, Laurel je bila ta koja mi je ovaj vječni život učinila vrijednim življenja.

- Hej, slatkišu, stigla sam. - Čujem je kako viče sa ulaza. Uđem unutra pa je zgrabim i strasno poljubim, jer čekao sam je i nedostajala mi je za poluditi. - Polako, šećeru, oborit ćeš me s nogu, prije nego ti kažem i pokažem jednu divnu vijest.

- Divnu vijest? Zezaš? O čemu se radi? Hajde nemoj me držati na vatri. Govori ili ću nastaviti da te obaram na sve načine. - ona me klepne po nosu, pa dohvati svoju torbu.

- Ta - da! Kaže držeći u rukama knjigu. - Gotova je! - oči mi ispadnu od ljepote. Tako je lijepo izrađena i tako posebna. - Gotovo je Nick, sada je sve zbilja gotovo. Slobodni smo voljeti se zauvijek. - Bože došlo mi je da plačem kao malo dijete.