Priča o nama🔚

14.

Cijele sam noći hodao kao ludak gdje god me poveo njezin miris. Ni sam ne znam zašto sam išao za njom kao pašče, ali nisam se mogao smiriti nakon što sam saznao da je Laurel izgubila majku zbog mene. Znao sam da joj je majka ubijena, ali nisam ni slutio koji je razlog njene smrti. Naravno, nisam ni mogao znati, to je znala samo moja ljepotica. Sirota ona. Oduvijek pati zbog mene. I prokleti bili ti manijaci koji su je obmanuli. To nisu nikakvi vojnici mog oca, to su gamadi koje su nam uvijek štetile i koji su uvijek činili sve da nas unište. Mrzim ih sve, prokleti bili. Kada ih jednom sve pohvatam bit će im gore nego u najmračnijem krugu pakla... Zora će uskoro, svučem sve sa sebe i legnem u krevet.

Znam da neću moći da zaspim i to zato što mi pred očima sjevaju slike Laurel i prokletog vilenjaka. To trebam biti ja. Ja ju trebam ljubiti, na moje grudi treba nasloniti glavu; želim to iako znam da jedva dođe do njih koliko je malena. Ne mogu to podnijeti. Gubim je opet, a da je ovog puta nisam ni imao. Pobjeći će znam, rekla mi je da me ne može gledati kada zna da je njena majka mrtva zbog... Pa mrtva je zbog mene  i razumijem ju, ali moram je uvjeriti da mi pruži šansu, da mi dopusti da ostanem uz nju, da joj ispričam, da je zamolim da mi oprosti zbog svega toga. Ne mogu vjerovati da se prošlost opet ponavlja i da ću i ovoga puta ostati sam i slomljen... Stajao sam ispred njene kuće satima. I on je bio tamo. Unutra. S njom. Dugo su pričali. Ništa se nije događalo između njih, ali mene je ljubomora toliko ubijala da nisam više mogao izdržati. Trčao sam i skakao po ulicama, krovovima, zgradama, nisam iz sebe mogao izbaciti taj očaj koji sam osjećao dok sam ga gledao kako joj drži ruku, kako je ljubi.  Udarim šakama po krevetu kao da mi je on kriv što sam jadan. Spustim se niže na jastuk, zatvorim oči, ali ta slika je opet tu, proganja me. Prevučem pokrivač preko glave i ostanem tako ni sam ne znam koliko dugo. Odjednom začujem vrata.

- Ustajte gospodine, nema spavanja! - Washington uleti u sobu i krene prema prozorima, pa uhvati debele zastore

- Što to radiš jebote?  - zavučem se opet pod pokrivač - Washingtone jesi li poludio?

- A, ne, ne, danas ima da uživate u danu kao sav normalan svijet. Pogledajte van! Nigdje sunca. Kiša pada, sve je tmurno i očajno. Divan dan koji nikako ne smijete provesti u krevetu. - Ustanem i pogledam van. U pravu je. Vani kiši i nigdje mog ubice na vidiku. Uh sretnog li dana.

- Možete se lijepo srediti, izaći, naći gospođicu Laurel i odvesti je na piće, pa lijepo s njom porazgovarati. - On se sav ozari, a bogami i ja. Nije to tako loša ideja.

- Pametan si ti čovječe moj mali. - tupnem ga po glavi, a on se sav raznježi.

- Znam da se patite od kako je otišla. Dan je kao stvoren za duge razgovore uz čaj. Nagovorite je da se vrati, da vam oprosti to za šta niste krivi i pokušajte ovaj put naći svoju sreću, moj gospodaru.

- Ma otpisan sam Washingtone! Vilenjak je proveo noć u njezinoj kući. Video sam ih skupa. Opet će mi je oteti.

- A, ne. Ovaj put to nećemo dozvoliti. Ovaj put je sve drugačije. Nema onih koji su vam zakuhali kašu. Nitko neće gospođici Laurel turati bubu u uho niti je okrenuti protiv vas. Nigdje na vidiku ljubomorne moćne vještice koja umire za vama. Nigdje nema ničega što bi pokvarilo vašu ljubav. Nemojte izgubiti vjeru u sebe i svoj šarm. Pa ne može se s vama mjeriti ni vojska vilenjaka, što vam je. Ona umire od samog pogleda na vas. Malo po malo i vidjet ćete, svidjet će joj se i ono iznutra, a kada se to dogodi  to je to. - Mali mi starčić napuni tijelo pozitivnom energijom. Cmoknem ga u ćelu pa poletim u kupaonu. Sredim se, a on već vani čeka sa odijelom. Obožavam ga.