Priča o nama🔚

17.

 - Nagnem se na mokre pločice, prislanjajući čelo da padne. Osmjeh mi zaigra na usnama i ne mogu se prestati smješiti. Laurel. Osjetiti te usne opet nakon toliko prokletih godina žudnje, čežnje, patnje i života bez nje. Vratila je toplotu mojoj krvi i ona sada brže teče kroz moje vene dižući mi adrenalin i još neke stvari. Prokleta želja u meni gori kao buktinja, srce mi udara kao grom u oluji. Htjela ona to ili ne, duboko u sebi osjeća da mi pripada kao što ja pripadam njoj. Ona će me vratiti, ona će me opet sastaviti kada bude spustila tijelo kraj moga i prepustila mi se potpuno. Prokleta kletva zauvijek će nestati jer osjećam, znam da će me ovaj put ona izabrati i da mi je nitko ovoga puta neće uzeti ispred nosa. Dvije sam ih već izgubio, nju neću. Nikada neću dopustiti sebi da ostanem bez nje. Učinit ću sve što treba. Sve što zaželi, sve što zatraži, sve ću učiniti da me zavoli i da konačno proživimo našu priču od početka pa sve do sretnog kraja. Njena reakcija na naš poljubac sve jasno govori i nije ni svjesna koliko me zapravo želi. Ne može to  izbjeći ma koliko se trudila. Mi smo vezani, oduvijek - zauvijek.Ona, ja, prokleti vilenjak i vještica. On je uvijek tu da je otima od mene, a prokletnica da produži svoju kletvu i učini me nesretnim još koje stoljeće. Udarim šakom o pločice, a voda s njih prsne mi u lice.    

Zatvorim vodu i izađem van. Omotam ručnik oko kukova, naspem vino u čašu, pripalim cigaretu.

Reći ću joj sve. Riječ po riječ, jer želim da shvati, želim da negdje u sebi pronađe sjećanja na sve svoje živote koje je živjela prije. Želim da se sjeti koliko sam je oduvijek volio i koliko mi ona znači.