✴Crno-bijela✴🔚

19.

Osjetim kako se u meni nešto pokreće i otvorim oči. Trebalo mi je par minuta da dođem k sebi. Okrenem se oko sebe, nitko nije tu, unutra sam potpuno sam.  Čujem glasove izvana, pa izvučem  iglu iz ruke i ustanem. Osjetim  blagu vrtoglavicu, ali osjetim i Evin strah i paniku. O, ne, nije to samo Eva, tu je i onaj osjećaj zla, tame, onaj pakao. Izletim  van trčeći.

Kakav me samo prizor dočeka. Crni je zgrabio Evu i stegao joj jednu ruku oko vrata, odigao ju od zemlje dobrih pola metra. I dok se ona zadnjim atomima snage bori za zrak i svoj život, on drugu ruku drži pruženu i svojom energijom odbija sve koji  uporno pokušavaju doći do njega i oboriti ga. Sve slabije osjećam Evu. Otkucaji njezina srca su  toliko slabi da me zaboli. Ta tišina me ubije. Osjetim neopisiv nalet bijesa, krv mi  proključal. Dišem toliko brzo i plitko da mi je pred očima u jednom trenu  mrak. Zadnje što čujem  je to govno kako govori: Zbogom, Evangeline! 

Ovo je  nemoguće. Bila sam luda što sam uopće mislila da bi plan mogao uspjeti. Bio je nevjerojatno moćan i sve što smo Ian i ja smislili palo je u vodu. Nitko od njih mu nije mogao prići. Sad mi je žao što sam se uopće pokušavala obraniti od ovoga. Trebala sam ove zadnje trenutke života provesti s ovim ljudima, uz Maddoxovu postelju nadajući se da će se probuditi i da ću opet ugledati te sive oči i taj divni osmjeh. Umjesto toga sam tražila način da zaštitim i sačuvam svoj život. A sad vidim da je sve bilo uzalud. Osjećam da mi je srce usporilo i sve oko mene je počelo tonuti u crnilo. Nisam se nadala da će ovako sve završiti. Nisam željela da ovako sve završi. Pogledam sve oko sebe, pokušavajući duboko u sjećanje urezati ta draga lica, da jednom ako ih opet pronađem znam tko su bili i koliko sam ih sve voljela. Osjećam kako tonem i crnilo je  svuda oko mene. Negdje u pozadini  začujem glasnu riku i tu je  kraj.