✴Crno-bijela✴🔚

1.

Taxi me dovezao do bakine kuće. Malo je  prije podne, a oblaci su  visoko na prostranom plavom nebu i okružuju  žutu vatrenu loptu koja već žari na sve strane. Pružim taksistu novac, a on se uidućem trenutku razleti do prtljažnika i izvuče moja tri ekstra velika kovčega. Ja sam fashion freak, obožavam krpice, pa tako kada idem na bilo kakav put, nikad ne znam što ponijeti, a što ne. To je zato što u slučaju nekakve dobre, nenadane prilike želim izgledati najbolje što mogu.

Taksist moje kovčege prebaci na travnjak, sjedne u auto i odveze se niz ulicu Magnolia Woods. Zastanem pored ceste i poravnam svoju putnu oblekicu koju sam mudro izabrala jer nisam željela izgledati izgužvano. Bakina kuća me gleda svojim otvorenim prozorskim očima, uokvirenim plavim žaluzinama s obje strane. Šareno cvijeće  radosno pjevuši iz svojih teglica poslaganih po bojama.

 Ovdje kao da je vrijeme stalo. Zadnji put sam joj bila u posjeti prije četiri godine kad je djed umro, a zatim se ona neko vrijeme doselila k nama. Ova dva mjeseca, dok škola opet ne započne, planirala sam provesti s njom, ovdje u Deltoni. U blizini jezera Monroe. Daleko od mame i njezinog novog dečka i daleko od dosadnih, napornih cura iz srednje škole. U tišini i miru. Savršeno mjesto za napuniti baterije.

– Evangeline Evans Alexander! – bakin glas me trgne iz misli. Pojuri  preko travnjaka i stigavši do mene, stegne u snažan zagrljaj – Nisam te očekivala ovako rano. Ana mi nije javila kad stižeš. Mislila sam da ćeš doći tek kasnije.

– Loš tajming, bako? Imaš li nekog komada unutra ili što? – upitam, nadvirujući se preko njezina ramena.

– Ma ne... Ne, ludice moja, ne postoji loš tajming kad si ti u pitanju, draga moja. Uvijek si dobrodošla. A komad je...pa, ranoranilac, odavno je već otpeljao.

– Ah, bako, nisi se promijenila!

– Hajde unesimo te tvoje vagone u kuću. Imam svježe limunade. Sigurno si žedna, već je poprilično vruće.

– Skapavam! – odvalim i povučem dva točkaša, a baka se pozabavi  trećim.

– Ajme, Eva zaboga, što je unutra?

– Cipele bako! Znaš što cure vole.

* * * * *

– Sviđa li ti se kako sam je sredila? – upita me baka, naslonivši bradu na moje rame. Stajala sam na vratima pregledavajući što je napravila od mamine stare sobe. I sad je definitivno bila prekrasna.

– Divna je bako, hvala ti.

– Nadam se da ćeš uživati u njoj svo vrijeme dok si ovdje.

– A, ja se nadam da ti neću dosaditi, ovaj put ostajem malo duže.

– Dušo, ti mi ne bi dosadila ni da ostaneš sa mnom zauvijek. Budi bez brige, bit će nam odlično.

– Znam bako. Jedva se čekam naći sa Laylom i Ianom. Zbilja su mi nedostajali.

–Oni su divni klinci, pardon, mladi ljudi. Drago mi je što imaš prijatelje poput njih... Hajde dok se raspakiraš, pripremit ću nam ručak. Ne moraš žuriti. Polako. Osvježi se, poharaj internetske stranice i opusti se.

* * ***

Nakon što raspakiram svoje vagone, kako ih je baka nazvala, bacim se pod tuš, zatim  pregledam e–mailove, društvene mreže, i dogovorim sastanak s Laylom i Ianom pokraj jezera. Baka je spremila pravu gozbu za ručak, pa sam zdušno navalila.

– I... – zausti – Kako je Ana i... pa... znaš!

–Eric? – upitam.

–Da, on... – kaže suho, ali jasno se vidi da joj je bilo mrsko izgovoriti njegovo ime. Nije podnosila ni Erica niti bilo koga drugog tko bi se, po njezinim riječima pokušavao ugurati na tatino mjesto. Kada su mi se roditelji razveli, baka je bila na tatinoj strani, iako joj je moja majka kći. Nikada nije podupirala mamu u razvodu i uvijek joj je zamjerala što je napustila tatu. Baka ga je mnogo voljela jer je zaista dobar čovjek. I mama je bila ok, daleko od toga, ali tata je bio tata. Međutim, kad je razvod bio u pitanju, tu ništa nisam mogla, mama je odlučila da je braku došao kraj i to je bilo to.

– Pa, dobro su, mama kao mama, što da ti kažem. Planira ovaj odmor već godinu dana. Nadam se da će se lijepo provesti. Neka je bako – kažem i uhvatim je za ruku – Mama je sretna. Eric je ok. Tata je također ok. Vidiš da im je dobro iako nisu skupa. Jednog dana ćeš morati prihvatiti da je to njen život i njen izbor. Svi imamo pravo sami izabrati. Ako je on čini sretnom... Pa znaš...

– Eva, ja... Mislim, ona jest moja kći i naravno da želim da bude sretna, samo... Mislim da je pogriješila što je ostavila Johna.

– Bako, to je bilo, ono, prije sto godina. Preboli to. Tata jest, pa moraš i ti.

– Da, znam – procijedi.

– Ručak je bio odličan – pohvalim njezin trud. – Idem gore promijeniti obuću i prošetat ću do jezera. Naći ću se sa Laylom i Ianom.

– Nema problema, dušo. Ako ne budem u kući kada se vratiš, znaš gdje je ključ. Moram na sastanak kasnije.

– Sastanak?

– Ma da. Nije ništa važno u pitanju. Sastajem se sa svojim curama za bingo.  

Priča je bila dugo povučena, sada je vraćena  na čitanje svima koji to žele. Deo je serijala o nadnaravnima i ima svoj nastavak Bijelog vuka koji će također biti dostupan za čitanje ponovo. Uredila sam poglavlja jer su bila nepravilno dugačka i raspoređena i napravila nove slike. Svako(osim prva dva) ima oko 2000 i više reči tako da nisu baš kratka. Bijeli vuk je kraća priča, pa su tako kraća i poglavlja.  Tekst sam koliko-toliko sredila, tako je kako jeste. 

Iako je stil pisanja potpuno drugačiji , sada bih jako puno toga promenila, mislim da bih je lakše popravila da je iznova napišem. Davno je nastala. Prije nekih 6,7 godina. Ne zamerite. Narasla sam od nastanka ove priče i naučila puno toga. 

Hvala svima koji se budu družili sa ovom ekipom koju neizmerno volim.