ŽEDNI KRVI #1 | Trilogija 'Opsesija krvi'

Drugo poglavlje

Jedino čisto čulo to je dodir njegove i moje ruke.
Sve ostalo uopšte nisu čula.

Sutradan,četiri sata poslije škole

-Deko, mogu li naručiti picu?- upitala sam ga, kad sam ušla u dnevnu i zatekla ga kako zabrinuto gleda vijesti.

-Naravno, Asi, samo izvoli. Mogla si i meni naručiti jedan hamburger sa piletinom.- namignuo mi je deka. Nasmiješila sam se i krenula po mobitel, kad su mi pažnju privukle vijesti na TV.

Dva mlada momka iz srednje škole u Vajt Roku, inicijala B.P. i K.A. , nestala su jučer i danas oko jedanaest sati su pronađeni na obali mora. Nažalost, mrtvi. Policija javlja, a i na slikama se vidi da su im tijela sva u ogrebotinama i da im puno krvi nedostaje. Kako tvrdi glavni policajac, sumnja se na vuka, ako sudimo po ogrebotinama.-rekla je voditeljica.

Sa slika sam prepoznala da se radi o momcima koji su bili u nogometnom školskom klubu- kapiten i glavni strijelac- Bred Parker i Kevin Augustus. Stresla sam se, pomišljajući kako je to bilo ustvari odmah nakon što se nastava završila. To je mogao biti bilo ko. Odmahnula sam glavom rastjerujući neugodne misli i zatim naručila preko telefona margaritu i pileći hamburger, kao i Coca-Colu od jedan litar.

Nakon što smo deka i ja pojeli sve, iznijela sam smeće u kontejner i javila deki da ću prošetati okolo. Deka me je upozorio da pazim kuda idem, da uvijek ima ljudi u blizini i da mi je mobitel obavezno uključen, u svako doba. Obećala sam mu sve to i krenula oblačeći veliki pleteni bijeli džemper sa slikom tigra naprijed, na već obučene crne zimske helanke i sive buce na nogama.

Šetala sam uokolo, držeći se ulica gdje ima uvijek oko desetak ljudi i pomognućnosti starijih od pedeset, da se slučajno među njima ne bi našao neki poremećeni manijak koji me može lako stići ako krenem bježati.

Počela sam ponovo razmišljati o današnjem danu. Opet sam vidjela onog momka. Ovaj put je sjedio u kafeteriji sa jednim tipom koji je bio duplo veći od njega, ali opet mi se činilo kao da bi ga moj neznanac mogao srediti u dva minuta. Ček' malo-'moj'? Ma ne, samo neznanac...

Uglavnom da se vratim na glavnu temu. Neznanac je bio udubljen u razgovor s njim, ali čim sam ga pogledala, skrenuo je pogled prema meni, pa sam ja svoj brže-bolje spustila na tanjir. I nakon nekoliko trenutaka opet sam ga oprezno pogledala, ali on kao da uopšte nije slušao svog prijatelja. Pratio je pogledom mene, imala sam osjećaj da prati svaki moj, pa i najmanji pokret i da je na neki bizeran način svaki zapamtio.

Stvarno glupo od mene, ali i svako bi na mom mjestu to pomislio kad bi ga ovakav komad gledao. Naravno, ja sam predano zurila u svoj tanjir i znala sam da me gleda i taj me pogled peče, ali sam ga zanemarila i posvetila se drugaricama. Nakon nekog vremena je i to prestalo, ali tada mi je ostao osjećaj kao da mi je to poznato, pa sam pomislila na jučerašnje neugodno peckanje. Bili su mi potpuno slični, ali opet nisam vjerovala u to. Ali, ono što nisam htjela priznati sebi je to da ustvari nisam željela...a ipak jesam vjerovala.

Riječ autora :)

Eto ga, završeno i drugo poglavlje :) Ovo je dosta kraće od ostalih par. Nadam se da vam se sviđa... Ako vam se ne sviđa u kojem smjeru ide priča, voljela bih da to napišete u komentaru :)

Vote / Komentar ...HVALA :D