Kratki Citati

~

Whisper your grief, scream your sorrow, proclaim your love – just don't call me your hero.

- August Burns Red

Život nije milostiv. Ide dobro, pa loše, pa neće, pa stane. Krug smijeha, suza, sreće, tuge. Tako iz dana u dan, iz godine u godinu. Prijateljstva, ljubavi, prekidi, rastanci. Ponalaženje nade, gubljenje iste. Pitanje „gdje je sada nastala pogreška?" je možda čak i najčešće pitanje koje ćemo sebi postaviti. Tražiti ćemo odgovore, hodati u krug, pa unatrag, pa ćemo dobiti taj neki polet da riješimo taj problem i nastavimo dalje. Pa onda sljedeći problem, pa isti princip rješavanja. Cijelo to vrijeme imamo ljude oko sebe. Nekada nam treba savjet, nekada sama podrška samo da znamo da nismo sami.

Samoća. Tako teška, ali opet lijepa riječ. Paradoks. Teško je biti sam, jer onda čujemo svoje misli, koje nas tiho podsjećaju na naše pogreške, bilo to one male ili velike. Najčešće krene od onih malih, smiješnih, koje nas tjeraju da se nasmijemo, odmahnemo glavom i promrmljamo sebi u bradu da smo bili blesavi. Misao po misao, te završimo na onom najgorem. Preispitujemo same sebe, jesmo li sami, koga imamo a koga nemamo. Jesmo li dovoljno dobri. Jesmo li ispravno odlučili kada smo odlučili nekoga izbaciti iz svog života. Izbacili smo nekoga, jer je nama bilo teško, ne pitajući sebe je li toj osobi bilo teško. Izbacili smo je, skupa s njenim koferom u kojem se nalaze i tuga i sreća i bol i sve. Svaka naša odluka za sobom vuče posljedicu, bilo pozitivnu ili negativnu. Bude nam teško i postavimo pitanje je li toj osobi teško kao i nama u ovome trenutku. Možda smo toj osobi bili heroj ili heroina, netko tko im je uljepšavao dane ili mjesece, te smo u danome trenutku zatvorili vrata našeg života.

Tko je naš heroj? Najčešće se spominju imena drugih osoba, bilo to da su te osobe iz obitelji ili netko nama blizak. Idealiziramo tu osobu jer znamo da se možemo osloniti na nju ili njega. Imamo nekoga tko će nas saslušati, biti rame za plakanje, podrška. Netko tko će biti racionalan kada mi nismo, pružajući drukčiju perspektivu na svakodnevne stvari.

Biti nečiji heroj je teško. Najteže je biti sam svoj heroj. Biti ponosan na ono što smo postigli, što smo riješili. Jesmo li bili heroj osobi koju smo ostavili na izlaznim vratima iz svog života? Što kad nama netko to napravi, kako se onda osjećamo? Izgubljeno, preplašeno, u suzama. Gradimo se, tjeramo sebe da idemo dalje ne birajući sredstva. Cilj nam je jedan – biti bolje. Biti svoj heroj. Gradimo, rušimo, popravljamo, napredujemo. Cilj nam je jedan.

Kad postanemo vlastiti heroj, možemo se osvrnuti i pogledati što smo sve uradili da bismo došli do vrha. Nekada taj pogled neće biti lijep, jer ćemo iza sebe ostaviti ruine. Nekada će biti prelijep, jer smo usput pomogli nekome i postavili ga na noge. Na nama je što ćemo ostaviti iza sebe. Sredstva za postizanjem glavnog cilja su neograničena, ali ih moramo pažljivo birati. Jer, ako smo se mi uspjeli izgraditi to znači i da će se drugi izgraditi. Pitanje je hoće li nam se doći osvetiti ili zahvaliti. Mi imamo taj odgovor, a to su naša djela.

Nemojte dopustiti da vas netko gleda herojem ako na to niste spremi. To je velika odgovornost, jer ako to uradite budite spremni na posljedice – a one mogu biti grozne.