Kratki Citati

~

Svi se pronađemo u situaciji kada sami sebi, opečeni zbog prošlosti, obećamo da se nećemo više vezati za nekoga zato što ne želimo biti ponovo povrijeđeni. Ta bol zbog vezivanja i gubljenja samoga sebe je jedna od najgorih boli zato što čovjek kada izgubi samoga sebe i svoje "ja", izgubi sve u životu. Ponovni pronalazak je pravi i dugotrajni proces koji izvuče iz nas ono najgore. Kada se uspijemo ponovo izgraditi, shvatimo na što smo točno naše dragocijeno vrijeme izgubili. Neki će žaliti za tim vremenom a neki će to protumačiti kao životnu lekciju iz koje su nešto naučili. Svi nešto naučimo iz prošlosti, a ona nas oblikuje u neku novu osobu. Međutim kada se ponovo pojavi netko zbog koga osjetimo da gubimo tlo pod nogama, nećemo uvijek osjetiti alarm u sebi koji će nas podsjetiti na ono što smo prošli. Prepustiti ćemo se osjećajima, ići "glavom kroz zid" jer potpuno zaboravimo na prošlost uz tu osobu. Nakon nekog vremena izgubimo sami sebe i svoje ja potpuno nesvjesno i kada dođe do svađe, prepirke, ili bilo čega sjetimo se obećanja koje smo sami sebi rekli i koje smo prekršili. Općenito kada se obećanje prekrši, loše se osjećamo ali kada prekršimo obećanje dano samome sebi onda je bol dupla. Sve je uduplano, sve više boli. Žalimo, grizemo sami sebe ne zbog počinjene greške ili započete svađe nego što smo to sebi ponovo dopustili. I dok ne pričamo s tom osobom za koju smo mislili da je on ili ona pravi ili prava, počnemo osjećati prezir. Odjednom se pojave svi oni ružni osjećaji, a ljubav kao da nestane. Pobjegne iz našega života. Ostanemo sami sa sobom i svojim mislima koje se ne mogu smiriti. Kao kada nastane oluja vani, tako nastane oluja u nama. Nitko nam ne može pomoći jer smo prepušteni sebi na milost ili nemilost svojih misli i svoje glave. Plačemo, vrištimo, urlamo od unutarnje boli ali sve u sebi. Raspadamo se u sitne dijelove pred svima i molimo za pomoć ali sve u sebi. Nitko nas ne čuje i sve oko nas smatramo neprijateljima. Ne shvaćamo da smo mi sami sebi neprijatelji i da nas mržnja i strah koče da progovorimo, da opsujemo, i da se maknemo s mrtve točke. Moramo krenuti dalje. Nitko nam neće pomoći. Neće nam ta osoba pomoći, mi sami sebi moramo pomoći i biti tu za same sebe. Trebamo vikati na glas, urlati na glas kako nas boli ali kada smo sami. Jer jeka našeg glasa će nam se vratiti i pokušati ćemo zaštititi sebe od nas. Imamo glas, imamo sposobnost razmišljanja. Sve što nam treba je vrijeme. Jer vrijeme i liječi i pogoršava, tjera nas da pokleknemo ali i da ustanemo. Ono će uraditi svoje, ali ne smijemo sami sebi postati neprijatelji. Svi smo žrtve svoga uma, ali svaka žrtva ima izbor: hoće li ustati i krenuti dalje, ili će nastaviti ležati nepomično na podu i plakati zbog svega što se dogodilo...