Kratki Citati

~

„Ne želim da se plašim mraka,

Upali vatru, budi baklja"

- Marčelo, M. Louis

Koliko puta malena djeca kažu da se boje mraka, pa se njihovi roditelji blago nasmiju i objasne im da se nemaju čega bojati, da je sve to njihova mašta? Nebrojeno puno. Svakodnevno, možda svake minute. Neko dijete plače da je vidjelo čudovište kraj kreveta, te se vrišteći probudilo tražeći pomoć onih koji su njihovi heroji. Roditelji. Braća. Sestre.

Što kada se odrasli boje mraka? Ne doslovno, naravno. U mraku pronalaze mir, jer znaju da su tu u miru. Ne gledaju u svjetlo koje ih često boji, jer znaju da ih to svjetlo boli. Figurativno. Onog mraka u njima. Onog čudovišta koje im se često pojavi kada najmanje očekuju. Najčešće kada gledaju u to svjetlo. To čudovište ih podsjeti da je uvijek tu, da nijedno svjetlo neće pomoći.

Roditelji odluče djeci kupiti različite svjetiljke s nekim motivima da djeci bude lakše kada se probude. Da vide svog superheroja ili heroinu kako stoji kraj njih, iako je igračka. Što je s onima koji, gledajući u svjetlo, osjete to čudovište? Zašto oni ne mogu prebroditi taj strah? Jer se boje suočavanja. Jer su sami.

Fraza „tu sam za tebe, kad god" je previše iskorištena. Obične riječi, napisane ili rečene, koje izgube smisao kada zapravo dođe do takve situacije.

Kada se uputi vapaj za pomoć, bude kasno. Tada nijedan heroj niti heorina ne mogu pomoći. Ni jedna svjetiljka, ni jedna osoba. Tada smo sami. Sa svojim čudovištem, s kojim gledamo u tu istu svjetlost koja predstavlja spas djeci.

Hoćemo li u nju gledati s njim u zagrljaju, dok nas miluje po obrazu i govori nam da se prepustimo, ili ćemo i dalje suznih očiju nijekati činjenicu da trebamo naučiti na suživot s mračnim dijelom sebe, to je na nama. Jer ćemo jednom ostati sami, u svom mraku, koliko god sunčano bilo.