Slučajna neprilika

26 | Muškarac u sjeni

"Dobra večer", rekao je Gabe pruživši joj vino i buket.

"Oooh", uskliknula je teta. "Ovaj put si došao pripremljen, ha?"

"Ovaj put nisam uhvaćen nespreman", odvratio je.

Nasmijala se. "Potražit ću vazu pa se možemo baciti na klopu."

Ostavivši vino na šanku, okrenula se i vratila se gore. Kad smo ostali sami iz džepa je izvadio čokoladu i pružio mi je.

"Mislio sam i na tebe."

"Oh", odvratila sam. Nikad nisam dobila čokoladu od nekog dečka. Nikad zapravo ništa nisam dobila od nekog dečka. "Hvala. Ja nemam... ništa za tebe."

"Nema veze", promrmljao je približivši mi se. Spojio nam je usne u lagan poljubac i trebala mi je svaka trunka samokontrole da se ne otopim na mjestu gdje sam stajala.

Još mi je uvijek bilo neobično što sam ga mogla poljubiti kad god sam htjela nakon što sam o tome maštala mjesecima. Samo bih voljela da su okolnosti bile drugačije.

Mislim da je osjetio kako sam se naglo ukočila jer se odmaknuo od mene, zabrinuto me pogledavši. "Što je?"

Zapeckalo me u nosu pa sam znala da bih mogla zaplakati, samo nisam željela da to bude sad jer bi ovo bio baš nezgodan trenutak za plakanje. Ali oči su mi se napunile suzama i tihi jecaj mi se oteo iz grla prije nego što sam ga uspjela zaustaviti.

Povukao me u zagrljaj tako čvrst da se nisam mogla pomaknuti. "June", promrmljao mi je u uho. Ovo je bio prvi put otkad ga znam da me nazvao imenom umjesto prezimenom. Ju-ne. Tako je zvučalo moje ime s njegovih usana. Poželjela sam da ga izgovara zauvijek.

"Oprosti", rekla sam tiho. "Oprosti, znam da je loš trenutak..."

"Nemoj se ispričavati. Nemaš zašto. Je l' zbog Raya?" U glasu mu se čula zabrinutost pomiješana s ljutnjom.

"Zbog svega."

Stvarno, stvarno nepovoljan trenutak za plakanje.

"Znam da ti je teško, ali tu sam za tebe. I ne idem nikud. Blizu smo im, jako blizu i za nekoliko ćemo se godina, kad sve ovo prođe, smijati svemu ovome."

"Gabe..."

"Vjeruj mi. Sve će biti u redu."

Obrisao mi je suze palčevima i još me jednom povukao u zagrljaj.

"Samo želim da sve to prođe što prije", promrmljala sam mu u majicu.

"Hoće. Obećavam ti."

Prsa su mu vibrirala dok je izgovarao još nekoliko utješnih riječi i ta me vibracija smirila. Kad smo čuli Liz kako se napokon spušta niz stepenice odvojili smo se jedno od drugog i jako sam se nadala da neće primijetiti da sam plakala. Nije. Stavila je vazu s buketom nasred postavljenog stola i uskoro smo se bacili na večeru.

•°•°•°•°•

Muškarac je stajao u sjeni autobusne stanice preko puta Lizina kafića i gledao troje pojedinaca kako večeraju. Noć je bila prohladna usprkos tome što je bio početak proljeća, a autobusna stanica je bacala dovoljno sjene da ga apsolutno nitko nije mogao vidjeti. Uvjerivši se da je plavokosa glava viskog momka iz kafića uistinu bila ona koju je vidio u skladištu gdje ih je dočekala zasjeda prije nekoliko večeri, zadovoljno se nacerio i uputio prema svom autu.

Šef će biti zadovoljan, pomislio je dok je palio auto i kretao prema Zmijinoj sigurnoj kući.

Auto Craiga Garcie već je bio parkiran ondje, ali nije se dao pokolebati. Ray nije volio tog FBI šupka, ali morao mu je odati priznanje zbog njegove dojave. Da nije bilo njega i njegova upozorenja kako FBI sprema zasjedu na predaji droge, većina Zmijinih ljudi bila bi mrtva. K vragu, čak bi i Ray bio mrtav.