Zeus 🔚

Mozak

– Možete pristupiti staklu – glas neke u plavo obučene starije žene trgne me iz misli. Nisam ni primijetio da je otvorila vrata i provirila van. Priđem, ona je već nazad unutra, a onda razmakne zavjese. Vidim maleni žbun kovrčave kose kako spava na onom bolničkom krevetu, dok su po toj maloj glavi nekakve tanke žice spetljane posvuda i pritišću joj kovrče. Ništa se posebno ne događa, ona spava, a ekran bilježi aktivnost. Unutra starija žena i dva mladića nešto između sebe pričaju, osjetim priustnost pa skrenem pogled sa strane. Čovjek od nekih pedeset sa velikim kockastim naočalama stoji pored mene.

– Ako se brinete da li ju što boli, nema potrebe. Ovo je posve bezbolno i Brittany spava.

– Bolje za sve vas ovdje da je ništa ne boli, jer ako je išta bude zaboljelo... – ne završim, on se nasmije.

– River je izgleda odlično odabrala gospodine Zeus.

– Na što točno mislite?

– Na vas. Uzela vas je za svog tjelohranitelja, ali povezanost sa malenom jasno kazuje da vi niste tu samo zbog tog posla, zar ne? Ali, nikakav problem, štoviše sretan sam što je River konačno našla nekoga da bude uz nju i malenu. Da ne prolaze sve posve same.

– Ne razumijem što želite reći. Ali naslućujem da vjerujete da smo doktorica Max i ja u vezi. To nije točno. Ja sam ovdje jer me plaća za to, ništa više.

– Ako vi tako kažete.

– Tko ste vi uopće s oproštenjem?

– Ja sam doktor Hulio Baracho, bio sam mentor doktorici Max. Poznajemo se veoma dobro. Znam da sada ne može biti s Brittany pa sam sišao da popratim sve, ali rekli su mi da Britt već ima pratnju. Uzeo sam si tu slobodu da vas dođem upoznati.

– Vi radite gore sa River?

– Istina. – kroz glavu mi prođe da je ovaj smrad možda jedan od onih koji drogiraju onu djecu i prave od njih robote. Da je meni na glavi onaj zapetljani snop žica vjerujem da bi moji moždani valovi sada natjerali aparat da pijuče.

– Vi ste neka velika njuška tamo, zar ne?

– Pa, ne baš. Kolege i ja se razilazimo u vezi nekih stvari i ja se ne slažem sa nekim načinima na koje se provode testiranja i liječenja, pa sam dobio premještaj na drugu razinu, kako bih to rekao...

– Degradirani ste znači?

– Pa, nešto slično.

– Zašto? Niste htjeli igrati kako su drugi svirali? Kako svira nova postava ovog orkestra? – pitam, on digne svoju čupavu obrvu.

– Gospodine Zeus, ne razumijem na što točno mislite.

– Da, vjerujem. Ali ako ste tako dobri sa River kao što tvrdite, sasvim sam siguran da znate na što mislim. – On me uhvati za lakat i povuče uza zid pa se okrene oko sebe da bude siguran da nas niko ne gleda.

– River je s vama podijelila... Neke stvari?

– Neke stvari jeste, neke ne, ako mislimo na iste stvari.

– Rekla vam je za testiranja na djeci?– je li ovo sada jebeno trik pitanje? Je li ovaj tip ovdje poslan da me ispita što znam ili je zbilja njen prijatelj? Ja ne znam da li mi je rekao istinu ili je jedan od onih koji muče djecu ondje i ako kažem nešto mogu je uvaliti u ogromnu gabulu, a ako ne kažem možda će opet biti u sranju. –Možete mi vjerovati Zeus, nisam od onih koji su... tamo, u sektoru šest. Baš zbog toga što sam kao i ona vidio što se događa, zato sam se maknuo. Maknut sam, kako god.

– Ne poznajem vas, ne vjerujem vam, ne želim razgovor o ničemu – vratim se nazad i stanem ispred stakla.

– Znam da im je zamijenila lijekove vitaminima, a to nitko osim nje i mene ne zna. – Izdahnem, pa samo spustim pogled na njega sa strane.

– Ako nastavite da laprdate svi će znati! Što, još uvijek ne znate da zidovi imaju uši? Da su kamere svuda okolo i da se sve čuje?

– Samo ti hoću pokazati da mi možeš vjerovati.

– A, ja vama hoću pokazati da me ne zanimate vi doktore Hulio, zanima me Britt i doktorica Max. Ništa drugo.

– U redu. Oprostite na smetnji. Vidim da su obje u dobrim rukama. Konačno. – okrene se i krene niz hodnik.

– Doktore?

– Recite.

– Ako idete nazad k njoj možete li joj reći da je Britt dobro, da ne brine?

– Reći ću joj. A, moram reći i vama da mi se sviđa način na koji vam mozak fukncionira gospodine Zeus.

– Vjerujem, ali gle čuda taj mozak neće na nikakvo vještačenje u ovoj ustanovi.

– Bogu hvala.

Vratim pogled nazad, sa Brittine glave skidaju onu mrežu, i malena se polako budi. Ostanem prilijepljen na staklo, sve dok se potpuno ne razbudi. Kada me ugleda razvuče osmijeh s onim rijetkim zubima. Mahnem joj, ona uzvrati.

– Jesi ok? – pitam polako da mi može pročitati s usana. Ona samo potvrdno kimne, a onda je ona stara sestra uzme za rukicu i odvede van kroz druga vrata. Jebote. Što god da ima poželim da nema, da bude sasvim obično, normalno dijete. Ali ljudski mozak je prokleto sjebana stvar, i na žalost bez njega ne možemo tako da smo osuđeni prihvatiti ono što nam servira.

Iskoristim to što sam ostao sasvim sam, ogledam se oko sebe, samo je jedna kamera i ne gleda u smjeru u kojem ću ići. Šmugnem niz hodnik do vrata broj dva, prislonim karticu i uvučem se unutra. Lagano, potpuno nečujno popnem se stubama gore i nađem u prostoriji koja je nekako četvrtasta. Veliko staklo dijeli je od druge prostorije u kojoj je nekoliko djece obučeno u bijele uniforme kao pidžame, i četiri odrasla muška doktora. Unutra su stolice koje na sebi imaju ugrađene pojase za ruke i noge, iznad svake od njih je nekakva naprava nalike onoj haubi u frizerskim salonim gdje ženama suše kosu. Djeca stoje ispred tih stolica dok im likovi u kutama nešto pripovijedaju. Okrenem se oko sebe, veliki ormar od poda do stropa zaključan je katancima, a dva dijela zjape otvorena. Vidim da djecu smeštaju u stolce, a zatim začujem zvukove koji dolaze sa stuba. K vragu vražjem netko dolazi. Što ću sada, ne smiju me zateći ovdje tko god da jeste. Nemam mnogo opcija uvučem se u ormar i privučem vrata što više mogu sebi. Srećom pa je ormar visok malo se pogurim i stanem dobro. Više pari koraka odjekuje prostorijom, a onda samo stanu ispred stakla. Kako su na vratima mali prorezi mogu da vidim kroz njih. I vidim dva čovjeka obučena u crna odijela kakva obično nose federalci, te jednog obučenog baš kao oni iza stakla. Pokušavam da ni ne dišem, jer ako me uhvate ovdje... Netko neće živ izaći a to neću biti ja. 

* izvor teksta: Google, ihc.hr