Zeus 🔚

River Max

Prošlo je podne kada se Teena probudila slomljena od emocija i svega što ju je snašlo prošle noći. Dok je ona spavala ja sam se pobrinuo za par traperica, majicu i čisto rublje, i ostavio joj u sobi. Izašla je van, na malenu zatvorenu terasu ispred sobe i sjela kraj mene obučena u tu odjeću i mirisna od sapuna.

– Jesi se odmorila?

– Ne sjećam se kada sam mirnije spavala.

– Drago mi je. Od sada ćeš to češće moći.

– Kako ću ti ikada moći dovoljno zahvaliti Rion?

– Ne trebaš, rekao sam ti.

– Obećaj mi, ako se nađeš u mom gradu da ćeš me potražiti. Ako ti bilo što bude potrebno. Ne znam što me čeka ondje, ali znam da krov nad glavom sigurno imam. U slučaju da ti zatreba smještaj bit ću tu.

– Prvo što ćeš uraditi je uzeti ove papire. S njima ćeš putovati. Dok se sve ne riješi ovo će biti tvoje novo ime i prezime. Kada dođeš u grad, prvo ideš u policijsku stanicu. Ne svojima, nego u stanicu. Vjerujem da ondje visi tvoja slika od onog dana kada si nestala. Njima ćeš se javiti, ispričati sve, ma koliko traumatično za tebe bilo. Sjedi ondje koliko treba i daj im što više detalja. Na taj način će policija skupiti puno više dokaza i ako do sada nisu nakon Cherry, krenut će u istragu nakon tebe. Razjebat će taj pakao i spasiti vjerujem još mnogo djevojaka. Kada daš svoj iskaz ondje oni će obavijestiti tvoju obitelj. Znam da si prošla pakao, ali sada imaš šansu krenuti ispočetka.

Možda ću se naći nekada u tvom gradu, ali ne želim te pronaći ondje – kažem, ona spusti obrve. – Želim da uzmeš svoju drugaricu Cherry i da skupa potražite novo mjesto pod suncem. Svijet je velik, a vas dvije zaslužujete sreću i mir nakon svega što ste prošle. Nakon nekog vremena, kada se opet osjetiš svojom, idi odavde Teena, negdje gdje te baš nitko ne poznaje, gdje ti ne poznaješ nikoga i živi kako si oduvijek htjela. Ponovno kreni u školu, propustila si mnogo toga. Nadoknadi sve. Živi.

– Hvala ti Rion Zeus. Zauvijek ću misliti na tebe. I znat ću kome se mogu obratiti ako naiđem na nevolju u kakvoj sam i sama bila. Znam da ćeš pomoći, da nećeš odbiti. Baš kako nećeš odbiti ni onu ženu od sinoć, zar ne?– okrenem očima. – Hoćeš, znam da hoćeš. Vidjela sam kako si noćas prevrtao njezinu podsjetnicu po prstima.

– Špijunu. Trebala si spavati.

– I jesam, ali sam te i posmatrala. I osim što si div, jako si lijep. I nikako nisi neki grubijan koji bi naudio nedužnima.

– Nemaš ti pojma. Bio sam u ratu.

– Mnogi su. Ti si se vratio, dok drugi nisu.

– Ubijao sam ondje, nisam pozirao modnim fotografima.

– U ratu se ubija. Ubijaju svi, i koji žele i koji ne žele. Nema izbora. U životu ima. Ti imaš. Ja sam neka posve druga priča. Bila sam oteta, prodana, podvođena, mučena, tučena. Bila sam na samom dnu godinama, a ti si me pokupio. Izvukao iz blata. Da mi kažeš ovdje da si ubio tisuće ljudi bit će mi sasvim svejedno. Uvijek ću te gledati po broju onih koje si spasio, a ja vjerujem da je veći nego onih koje se rastavio od života. – Skrenem pogled, na neki način je u pravu, ali svoje slabosti ni pred kim ne pokazujem, posebno ne pred djevojkom.

– Hajde, pojedi ručak i moraš ići.

– Na autobus?

– Znaš li voziti?

– Ne.

– Šteta, dao bih ti auto, ali ovako ćeš morati autobusom.

– Rion, ako ikada...

– Znam, znam. Javit ću ti se. I ti ćeš meni kada stigneš. Prije nego uđeš u policiju. Evo ti.– pružim joj vrećicu sa mobitelom unutra. – Broj sam si zapisao, moj ti je već unutra. Ne znam koliko ću ga dugo koristiti, ali tvoj ću sačuvati.