Zeus 🔚

Centar

Kada dođemo do kraja te duge i velike prostorije, izađemo u nekakav hodnik. Ondje su mnoga vrata, ona mi očima pokaže na desnu stranu i prstima broj dva. Znači druga vrata s desne strane su ono što meni treba.

– Ovdje se rastajemo, ja moram liftom gore, iza tih vrata je ono što trebaš pa čim ti se ukaže prilika... – ni ne izgovori do kraja jedna od vrata se otvore i jedna žena i muškarac obučeni ovako kao i ja uđu u hodnik. – Ovo su ti nove kolege, pa možete da se upoznate. Ja te sada ostavljam na minimalno dva sata, a onda se vraćam nazad ovdje. U ovom odjelu moram ostaviti uzorke i sačekati njihovu analizu, a to obično potraje nekih sat vremena. Zatim ću se opet vratiti gore, a to je vrijeme kada će Britt mjeriti moždane valove i ostalo, pa ako želiš bilo bi dobro da budeš tu, kraj vrata broj 8. Postavili su mi takav raspored da zadnjih sedam dana uopće nisam s njom u to vrijeme, a to me zbilja ubija. Ako znam da si ti tamo bit će mi lakše.

– Bit ću ondje ne brini se. – kimne i nasmiješi se pa mi prstima nježno dotakne nadlakticu.

– Hv... Da, rekli smo bez toga. – Njene niske potpetice udare nekoliko puta po pločicama, a onda se vrata lifta otvore i odvezu je gore. Razgibam vrat pa priđem otvorenim vratima prostorije u koju su ušli muškarac i žena. Pokucam lagano i već imam njihovu pažnju.

– Novi kolega pretpostavljam – cura prva progovori pa ustane sa stolca i pruži ruku. – Eli Waters.

– Rion Zeus – odgovorim, muškarac digne ruku u znak pozdrava.

– Hej – kaže, pa digne obrvu – Jesse Carter.

– Prvi radni dan, ha? – Eli mi ponudi stolac. – Sjedni ovo je naša prostorija, naše radno mjesto dok su nam klijenti u labosima.

– Pratiš doktoricu Max? – Jesse upita, pa povuče dim električne cigarete.

– Da. Kako čujem i ona je jedna od onih koji su dobili prijetnje ovdje.

– Jeste jedna je od pet znanstvenika, mada nikako mi nije jasno zašto bi njoj prijetili kada ona nije neki veliki igrač ovdje.

– A, ima i velikih igrača?

– O, Rion Zeus, ti očito ništa ne znaš.

– Bit će da je tako.

– Onda ćemo te mi malo uputiti u sve. Hoćeš kavu?

– Može.

* * *

Dok smo ispili po šalicu kave saznao sam da je ovaj centar nekada bio jedno zbilja dobro mjesto na koje su ljudi rado dolazili i slali svoju djecu na istraživanje njihovog stanja i adekvatno liječenje. A, onda se nešto promijenilo, došli su neki novi liječnici i znanstvenici koji su uveli drugačije metode, postavljali neke posve drugačije dijagnoze i ljudi to jest roditelji počeli su da se bune i da izvode djecu van prekidajući njihovo dotadašnje liječenje. Zašto se to dogodilo nijedno od njih dvoje nije znalo, a kada sam samo onako naspomenuo misle li da je to zbog toga što su ti drugi liječnici počeli štetiti djeci, rekli su da je moguće i to, ali da ne znaju ništa o tome također. Shvatim da su oni obdje samo da bi štitili one koji ih plaćaju, pa kako mi je prvi dan tu, s njima ne kažem više ništa. Ustanem i krenem šetati, zavirujući u sve ostakljene prostorije. Nema tu puno ničega za vidjeti, sve su to prostorije sa ekranima, u kojoj jedno ili dvoje pregledava snimke moždanih valova, gledaju neke pacijente kako spavaju i zapisuju. U drugoj prostoriji dvije odrasle osobe sa onim pipcima na glavama spavaju, a monitori pokazuju kako im se mozak ponaša u REM fazi sna. Zatim jedan od njih ustaje u sjedeći položaj još uvijek spava, ali počinje da priča, mlati rukama i svađa se s nekim. Moždana aktivnost se povećava do granice kada aparat zapijuče glasno. Jedan od muškaraca unutra prilazi mu i sasvim nježno hvatajući ga za ramena vraća nazad u ležeći položaj, a zatim mu kratko stegne ruke i sve se smiri. Veoma zanimljivo. Mi smo na ratištu radili nešto slično kada su mladi vojnici dobivali napad panike. Smirivali smo ih stavljajući ih u ležeći položaj, a onda dlanovima oslonjenim na njihova prsa tjerali ih da skupa s nama duboko dišu nekoliko trenutaka, sve dok napad ne bi prešao u smiraj.