Zeus 🔚

Kovrčava Sue

Obučem odijelo, poravnam se, pa rukama prođem kroz kosu. Kako me je brico u Kingmanu lijepo sredio nema neke velike potrebe za previše truda, fizura je dobra sama od sebe. Čujem zvuk iz kuhinje i tabananje malih nogu kroz kuću. Spremim sve što mi treba, pa pođem k njima. Mala se upravo uspela na stolac za kuhinjski otok dok joj majka stavlja na tanjur svježe pečen omlet i čašu mlijeka.

– Jutro djevojke – kažem, Britt se hitro okrene pa me prostrijeli tim svojim čarobnim očima, a River ostane onako u pokretu i zadržanog daha.

– Vau, Rion Zeus izgledaš... Ozbiljno. I jako lijepo – kaže pa namigne. – Zbilja znam izabrati uniformu. – Odmahnem glavom i priđem.

– Nije to do uniforme Doktorka to je do čovjeka. – njeno oduševljenje mojim izgledom brzo zamijeni kolutanje očima. Piknem Britt po nosu, pa sjednem pored nje. Ona se nasmiješi. – Jesi dobro spavala malena?– kimne potvrdno. – Odlično, tako i treba. Noć je da mala djeca poput tebe spavaju, sanjaju i znaš sve to. Putuju kroz snove i neke druge svjetove i bajke i bla, bla. Rekla ti je majka sigurno.– Mala me gleda širokim pogledom. – Mislim, znaš treba da spavaju, a ne da tamo nešto mjesečare. To nije dobro.

– Ja mjesečarim gospodine Rion. Ne sjećam se ničega kada se to desi. Zato me mama liječi u centru sa drugom djecom.

– Zato je tvoja majka uspjela da te izliječi skoro posve jer lijek zna da treba da djeluje na tako divnu djevojku kakva si ti. – Zarumenila se i stidi se. Pogledam u River koja se topi gledajući i namignem. – Danas mi nacrtaš onog slona može?

– Može.

– Hvala ti Rion.

– Za što?

– Za pažnju koju joj pružaš. Treba joj to. Znaš od...– dignem ruku i zaustavim je.

– Ako mi planiraš neprekidno zahvaljivati za sve što učinim i NE učinim nećemo dobro funkcionirati Doktorka. Jednostavno prestani, ok.

– Oprosti. Samo...

– Volim djecu. Divovi vole male ljude kako to ne znaš. A, ova mala je nekako posebna. Zarobila me od prvog pogleda.

– Da, umije to učiniti, kao da ima neku moć. – namignem na malu koja tamani svoj doručak. River mi naspe kavu u šalicu i stavi tanjur pred mene.

– Rekao si da jedeš doručak, nadam se da je omlet u redu.

– U redu je. Hvala ti.

– A, ti smiješ, a ja ne? – pita i digne obrvu.

– Ovo je drugo.

– Da, kako da nije. – otpijem kavu, pa zabodem vilicu u hranu i prožvaćem malo. Mala me gleda, smiješi se.

– Što je mališa?

– Musav si.

– Ma nisam valjda?

– Jesi. Tu... – pokazuje prstom.

– Gdje? – pravim se blesav pa pokušavam kao jezikom da dohvatim, a ona se smije.

– Ne možeš to dohvatiti, tu je.

– Pokaži mi. Hajde daj prst i da mi pokažeš. – okrene tim smaragdima pa pruži prst blizu mojih usta. Kako se primakne zarežim pa vrisnem, a ona vrisne i počne da se smije na glas, umalo pade sa stolice. Obrišem se, a ona se i dalje smije. – Ti ćeš meni da sam musav kovrčava Sue.

– Zovem se Britt.

– Dobro Sue, riješeno! – River se smije i pije kavu zadovoljna što na kćerinu licu vidi osmijeh. Pogleda me pa samo lagano kimne glavom i oblikuje usnama: Hvala ti.

* * *

Terenac koji joj Centar daje na korištenje za prijevoz do posla savršeno odgovara mom tijelu. River sjedi pored dok Britt nazad sjedi u povišenom sjedalu čvrsto svezana. Parkiram pred veliki objekt, na kojem piše Welcome. Okrenem očima, jer prođe mi kroz glavu da su svi dobrodšli u pakao koji se ovdje po Riverinim riječima odvija. Otkopčam pojas i ona to učini pa iziđe i izvadi Britt van.

– Onako kako smo se dogovorili. Opušten, normalan, i četvore oči.

– Ne brini se za mene. Samo me uputi na pravo mjesto.

– Gdje ja tu i ti. Zapravo ne možeš sa mnom u laboratorije ni iza velikih vrata više razine. Ostaješ u hodniku, ali postoje sporedna vrata kroz koja se možeš uvući neprimjetno i gledati sve s druge strane. To je za onaj dio kada dođu promatrati ljudi koji sve to plaćaju i podržavaju, a ne smiju biti viđeni. – Zavuče ruku u džep kaputića i izvuče malu, plavu karticu. – Pokazat ću ti očima gdje su kada se popnemo gore. Nitko te ne smije vidjeti Rion, molim te vodi računa o tome.

– Ženo, ne uči me mom poslu.

– Da. Dobro. Oprosti samo želim da sve prođe kako treba.

– Proći će. Ne brini.

– Idemo? – kimnem potvrdno, pa je pustim ispred sebe. Mala žaba skakuće pored nje, dok joj kovrče kao preslikane s majčine glave skaču u vis. Psihički se spremam za ono što me čeka iza zidova i mrmljam neku opuštajuću mantru. Nisam ja za ta sranja, ja se najbolje opustim kada nekog isprebijam i dam mu što zaslužuje, ali dobro. Ovaj put mantram.