Bio sam vojnik, osiguranje, bio sam tjelohranitelj važnim ljudima, bio sam mnogo toga i svega sam se nagledao. I baš zbog toga što sam vidio svašta upoznao sam se sa onom veoma lošom stranom našeg svijeta i uvideo koliko je maleni čovjek jadan i ne...
– Bože, koliko to puta čujem na dnevnoj bazi – uhvatim tu igračku i zdrobim je stežući šaku oko tog komada plastike. On raširi oči. Pa onda još više jer dok iz jedne šake ispadaju komadići plastike i udaraju po popločanom podu druga je stegnula njegov uski vrat. Sada već počinje da se koprca jer teško udiše zrak. Dignem ruku i zamahnem prema njemu, on zažmuri. Šaka mi se zaustavi tik ispred njegova lica jer ja savršeno kontroliram svoje pokrete i mišiće.
– Da te sada udarim smrskao bih ti cijelu facu, a vjerojatno i prosuo mozak. Pošto ne želim da to malo sive mase pojedene drogom zaprlja pult ovom dobrom čovječuljku neću te rastaviti od života. Smatraj to... darom. Umorom. Nedostatkom hrane u mom organizmu. Ako te još jednom vidim ovdje potrudit ću se da budem odmoran i sit, a onda ću te rasejati po svijetu kao maslačak sjeme. Ne dao ti Gospod da te sretnem u okolici... Znaš što će se...
– Znam... – jedva promumlja. Pustim mu vrat, on se uhvati za njega halapljivo udišući zrak.
– Marš napolje skote! – potjeram ga, on krene, ali ne mogu da odolim i moja mu noga završi u dupetu ispaljujući ga van na cestu. Padne dolje licem prema asfaltu. Vidim da starčić stišće dugme za zaključavanje vrata. Priđem, a on se klanja i zahvaljuje.
– Hvala ti. Hvala ti veliki, divovski stranče. – Odmahnem rukom. – Kako si znao da je... da mu je lažno oružje? Izgledalo je tako pravo.
– Nagledao sam se oružja u životu stračiću, znam prepoznati plastiku i zatvorenih očiju.
– Molim te, što mogu učiniti za tebe, da ti se odužim?
– Ništa, samo sljedeći put nemoj oklijevati da stisneš to dugme ispod pulta. – on skrene pogled. – Znam da ga imaš, pozovi pomoć, nemoj se sramiti.
– Nitko neće doći da spasava starca iz stop shopa Veliki čovječe.
– Doći će. Ima još dobrih ljudi sasvim sam siguran. Molim te dvije kutije Luckya – kažem, on izvadi i gurne prema meni. Dajem mu novac, ali neće ni da čuje.
– Ne, ne treba, samo ih uzmi i hvala ti još jednom. – pokupim cigarate i strpam ih u džep prsluka.
– Reci mi stračiću može li se ovdje pojesti pristojan obrok?
– Može, nije veliki izbor, ali je ukusno. Pojedi što god hoćeš ja častim.
– Taman posla. Hvala ti, ali svoje obroke sam plaćam. Ostaj dobro. – okrenem se i prođem kroz uski prolaz koji dijeli zalogajnicu od prodavnice, dok on još uvijek viče za mnom i zahvaljuje.
Sjednem za maleni stol, konobarica priđe pa me odmjeri. Mlada je, zgodna, i užasno joj je dosadno u noćnoj smjeni.
– Izvoli ljepotane? – kaže, pa napuše balon od žvakaće gume i pukne ga. Zatrepćem.
– Što preporučuješ?
– Od slanoga grill burger sa svim dodatcima, od slatkog... Pa... sebe. – dignem obrvu.
– Je li to akcija za sve posjetioce ili samo za nas u kasnim satima?
– Samo za one koji izgledaju poput tebe – namigne i obliže usne.
– A, tako. Onda neka bude. Može burger, i može desert nakon njega.
– Naravno šećeru– ode uvrćući oblim dupetom, pa nestane iza pulta. Pogledam kroz izlog u noć, imam još nekih petnaest do minuta vožnje do Vegasa, stići ću po mom proračunu oko jedan sat. Da sam se dovezao kako sam planirao sada bih vjerojatno već spavao, jer nikakvo čudo da sam uvijek kontra svih drugih. Dok u Vegasu ne postoji razlika između dana i noći, noću je grad još budniji jer su temperature niže, ja baš suprotno od svih. Zalegnem i ne dižem se do zore.
Miris grill burgera uvuče mi se u nosnice, zgodna konobarica stavi tacnu pred mene. Izgleda lijepo, a ja sam sad prilično gladan.
– Hvala ti – kažem joj i navalim na hranu. O, da ovo mi je definitivno trebalo. – Imaš pivo?
– Ovo je zalogajnica, nema alkohola.
– Trebao sam uzeti kod starog – kažem, a ona priđe onom prolazu.
– Stari daj neko pivo za ovog seksi diva. – Mislim da nije prošla sekunda starčić nosi bocu, stavlja je pred mene i naklanja se.
– Uzmi dobri čovječe, samo uzmi bit će mi čast.
– Hvala ti. – on ode sve idući u nazad, odmahnem glavom. Cura stoji iza pulta i razvlači žvaku odmjeravajući me i doslovno gutajući očima. Popijem pivo do kraja, pa ustanem i priđem joj. – Mogu da platim?
– Možeš. Samo burger, pivom Stari časti, a desert je gratis. – Uzme novčanicu pa je ubaci u kasu. Namigne i nakrene glavu pokazujući mi da je pratim iza. Pa, nije da imam vremena, ali zašto bih odbio gratis desert?
Bez mnogo predigre i ikakvih emocija, samo dobri, stari seks stranaca na brzaka. Dok stenje i jauče oslonjena na nekakav frižder ja nakon njenog orgazma dobijem svoj završetak.
– Jebote... svrati još koji put.
– Hvala bilo je odlično. Ovdje se zbilja može dobiti pristojan obrok.
Oops! This image does not follow our content guidelines. To continue publishing, please remove it or upload a different image.
Napustim Whitney Ranch stiskajući gas. Svjetla Vegasa okupala su okolno nebo, ukrala zvijezde, ma cijeli svemir. Ne sviđa mi se, ali tako je i to se nikada neće promijeniti. Ulazim u grad i mnogo toga osim pustinjskog vjetra šiba me iznutra i izvana. Vegas ili voliš ili ne voliš. Mjesto koje donosi sreću i uzima dušu. Pakao i raj spojeni u jedno, sa jedva vidljivom tankom granicom. Grad divote i grad užasa. Mjesto gdje oživiš i mjesto na kojem istruneš. Tu možeš postati slavan i možeš završiti posran i živ zakopan skandalom.
Vegas, grad kao nijedan drugi. Danju lijep, noću čaroban i magičan.
Stanem sa strane, izvučem blokić i svoj mobitel iz džepa. Utipkam njen broj, znam da je kasno i javit će se sekretarica. Zazvoni jednom, pa drugi put, a onda glas doktorice River Max odjekne u mojim ušima. Ne snimljena poruka, nego ona.
– Rion Zeus! Mislila sam da si negdje mrtav.
– Jezik ti otpao doktorka!
– Čekala sam te jutros, do podne.
– Oprosti, zadržao sam se u Kingmanu. Posao.
– Jesi u Vegasu?
– Upravo sam stigao. Umoran sam, zvat ću te sutra pa se vidimo.
– Gdje ćeš spavati?
– Ne znam. Uzet ću sobu negdje.
– Molim te, ali neka to bude samo večeras, jer je kasno sada, ali od sutra ćeš biti kod mene.
– Naravno da ne.
– Rion, imam sobu viška u sklopu kuće. Nećeš spavati u mom krevetu ne boj se. Znam da ne bi podnio ovakvu ženu pored sebe.
– Čemu mržnja, a ni ne znamo se?
– Molim te, odmori se i sutra me zovi čim prije.
– Hoću. Moram samo ujutro posjetiti jednu staru prijateljicu, a onda sam tvoj. – s druge strane dođe samo nekakvo tiho hm, nekakav uzdah ili što već. – Mislio sam...Ništa. Laku noć Doktorice. – Glupan. Glupančina!
