Zeus 🔚

Bobby Brass-lopov

- Ne ovakav. Ovo je ključ sa kodovima koji je napravljen samo za tu jednu bravu. I samo je jedan i uvijek je jedan tip imao to kod sebe.

- Znači tvoj klinac ga je smaknuo?

- Ne, samo mu je nasuo opijat u piće. Bobby radi u baru u kojem se neki od tih ološa okupljaju. Kako ga je drogirao tako ga je pratio van iz bara sve dok se ovaj nije srušio na ulici. Ukrao ključ i pobjegao.

- Pa kako onda znaju da je kod njega?

- Očito je tog kretena bilo teško totalno opiti, vidio je Bobbya dok ga je džepario.

- Tako znači.

- Dva dana kasnije Bobby je nestao. Znala sam da su ga se dočepali, a ovi danas su mi to samo potvrdili.

- I hoće ključ.

- Hoće, a Bobby ga je skrio.

- Ti znaš gdje?

- Sasvim slučajno. Jer kako je već došao kući razbijene glave znala sam da ima problema pa sam i ja... pratila njega tu noć. - Okrenem očima. - Nemoj da okrećeš ja sam mu majka, on ima dvadest i jednu i misli da zna što je život. Nema on pojma kako je u današnje vrijeme teško život sačuvati, a kud ga živjeti.

- Znači želiš mijenjati ključ za sina?

- Ne.

- Kako misliš ne?

- Želim Bobbya nazad, ali želim da taj ključ dospe u prave ruke. U ruke onih koji će nešto uraditi po pitanju svega što se nalazi iza tih zaključanih vrata.

- Kakva je to banda ako do sada već nisu nabavili novi ja evo nisam pametan?!

- Zar misliš da smiju svojim glavonjama reći da im je neki klinac ukrao nešto tako važno?

- Zar ti misliš da će oni poštedjeti tvog sina? Vjerojatno je već mrtav - kažem, a ona odmahuje glavom.

- Ne, ne može biti. Rekli su... Rekli su da...

- Valeria... - u tom uđe sestra koja joj da njezine papire za otpust. - Hajde odvest ću te do zalogajnice. Dalje ćeš voziti ja ću iza tebe. Motor mi je ondje i moje stvari su u njemu. Ne želim da mi banda uzme sve što posjedujem.

* * *

- Uđi, molim te - pušta me unutra i zaključava vrata iza nas. Uvijek sam se čudio tome koliko su očajni i u paklu ljudi koji vjeruju strancu kojeg prvi put vide sasvim dovoljno da ga puste u svoj dom i pri tome još poput Valerie zaključaju vrata. Okrene se ka meni i stane. - Znam da sada misliš kako sam neodgovorna i prilično očajna dok sam pustila stranca u svoj dom samo tako, ali onoga trena kada si prebio kosti dvojici bandita da bi spasio moj život ti za mene više nisi stranac nego netko kome dugujem taj isti život. I sve što imam i posjedujem. Tako da, nije me strah otvoriti vrata svog doma nepoznatom čovjeku koji me spasio, odnio u bolnicu i ... - ne odgovorim ništa na to, samo kimnem glavom, ona polako krene ka kuhinji. - Ja ne smijem zbog lijekova, ali rado bih nešto popila, a ti smiješ, tako da, što želiš?

- Kava će biti u redu.

- Pivo?

- Može i to.

- Vjerujem da nisi ništa pojeo, imam...- dignem ruku da je zaustavim.

- U redu je. Jeo sam. Do navečer neću jesti ništa, tako da kava i pivo je sasvim u redu. - sjednem za veliki kuhinjski otok, ona stavi bocu piva na njega i nalije kavu u šalice pa sjedne nezgodno se namještajući. - Trebala bi leći. Boli te.

- Dobro sam. Lijekovi djeluju osjećam olakšanje. Ne mogu ležati kada znam da mi je dijete u opasnosti.

- Bobby Brass-lopov.

- Hej! - upozori me, dignem obrvu u znak pitanja, pa otpijem gutljaj piva.

- Što je, nisam ništa loše rekao? Tvoj sin jeste lopov. Ukrao je nešto vrlo važno za gradsku bandu.

- To jeste točno, ali ipak je moj sin. Učinio je to da im se osveti za ono što su im uradili.

- I navukao još veće sranje na sebe i sve koje poznaje, jer oni će pokušati doći do tog ključa na sve načine, gazeći preko svih.

- Znam to, evo me, tu sam. Zgažena.

- Gdje je ključ?

- Odvest ću te ondje gdje ga je zakopao, ali kad se smrkne. A, onda ćemo otići ondje gdje sam uvjerena da drže Bobbya.

- Ti ćeš otići? Ti ćeš da ležiš i da odmaraš da ti tijelo zacijeli udarce koje si dobila. Nikuda ti ne ideš.

- On je moj sin. Ako me vidi ondje s tobom on će...

- On će što? Nećeš ići iz prostog razloga jer nitko ne zna da li je mali lopov još uvijek živ. Što ćeš ondje ako naiđemo na njegov leš? Ha, što?

- Molim te nemoj to govoriti. Da su ga htjeli ubiti već bi to učinili.

- Ti ne možeš znati je li on...

- Znam! Znam, ja sam mu majka, ja sam ga donijela na ovaj svijet, ja sam mu dala život, znala bih kada bi se taj život prekinuo. - Sranje, serem ovdje, a znam da je tako. Znam da bi i moja majka znala...- Idem s tobom pa kako mi bude.

- Samo ako sada legneš i odmoriš se. Lijekovi će te opiti i nećeš biti sposobna za ništa. Ja ću se malo promuvati gradom, vidjeti tko se kreće i kako se policija ponaša.

- Vrati se u sumrak, molim te.

- Vratit ću se.

- Valjda te sam Bog poslao u Kingman danas Rion Zeus.

- On izgleda uvijek zna gdje da me pošalje u pravo vrijeme.

Pa, kako vam se čini priča do sada?