Slučajna neprilika

23 | Lizin povratak

Nisam znala što je točno vidjela u tom trenutku, ali mogla sam pretpostaviti: mene, njezinu nećakinju, i nekog tipa kojeg nikad u životu nije vidjela, a koji se odjednom stvorio u njezinu dnevnom boravku mirišući na ženski gel za tuširanje. Što se nje ticalo, mogli smo provesti cijeli dan plazeći jedno po drugom.

Teti sam uvijek bez ustručavanja mogla reći štogod mi je palo na pamet. Bilo da se radilo o nekom problemu u školi ili o nekom dečku, znala sam da će uvijek biti otvorena uma i pomoći mi ukoliko joj okolnosti dopuste. Ali gledajući ju kako pronicljivo promatra Gabea, kojemu je bilo strašno neugodno jer se sav stisnuo, pognuo ramena naprijed i strpao ruke u džepove traperica, odjednom sam se osjetila zaštitnički nastrojenom prema njemu.

Nisam željela da teta pomisli ništa loše o Gabeu.

"Da, on je taj Cooper, novi učenik", rekla sam napokon se pokrenuvši. Stala sam pored njega i postala bolno svjesna naše razlike u visini. Bio je za gotovo dvije glave viši od mene. "Pomažem mu da se malo snađe."

Nekoliko trenutaka sam zadržavala dah jer sam se bojala što bi iduće mogla reći, a onda se samo nasmiješila. Iskrenim, toplim osmijehom.

"Jesi li gladan? Baš sam spomenula June kako bih mogla na brzinu napraviti nešto za večeru. Slobodno ostani."

Nesigurno je prebacio pogled na mene, a zatim se nasmiješio. "U redu, može. Hvala."

"Ne brini za to, samo ću se na brzinu otići osvježiti pa se bacam na posao."

I tako je odlepršala u kupaonicu, a nas smo dvoje ostali stajati jedno pored drugog.

Fićuknuo je. "Čovječe... mislio sam da sam gotov."

"I ja isto." Promeškoljila sam se.

Gledala sam kako mu se izraz lica iz uplašenog mijenja u samodopadni. "Pričala si joj o meni."

Htjela sam se zadaviti od muke, a i Liz isto tako. Odala me u valjda najgorem mogućem trenutku, a poznajući njega naslađivat će se tom informacijom kad god mu se bude ukazala prilika.

"Pričala sam koliko si naporan i nemoguć..."

"... i lijep. I zgodan. I neodoljiv. Apsolutno savršen."

Nisam se sjećala što sam joj sve tada ispričala o njemu, ali sam se jako dobro sjećala što mi je bila rekla: da sam se zaljubila. Tada nisam željela priznati, ali sada... Uzdahnula sam, a on je to shvatio kao znak da se predajem i nasmiješio mi se dječačkim osmjehom. Stvarno je bio neodoljiv.

Moje dobro raspoloženje naglo se rasplinulo. "Čekaj, ne misliš li... da bismo joj reći za... okolnosti."

I on se naglo uozbiljio. "Ne, ni slučajno. Bowman, obećaj mi da joj nećeš reći."

"Ali to mi je teta. Mislim da ima pravo znati."

Zatvorio je oči na trenutak i duboko uzdahnuo. Kad ih je otvorio znala sam da se borio da ostane miran. "Drži jezik za zubima i ponašaj se normalno jer nema smisla dovoditi ju u opasnost. Neću dopustiti da vam se išta dogodi."

Htjela sam se suprotstaviti, ali nešto u njegovu pogledu navelo me da zatvorim usta. Ovo je bio dečko koji mi je do prije petnaestak minuta neutješno plakao, a sad je izgledao tako nepokolebljivo i neustrašivo i znala sam da je iskreno mislio to što je rekao.

Naposljetku sam samo kimnula glavom.

* * *

"Onda, Gale Cooperu", Liz je započela dok je stavljala pregaču, "pričaj mi malo o sebi."

Prebacili smo se iz boravka u kuhinju – koju sam rijetko koristila dok Liz nije bilo. Dodavala sam joj namirnice i uglavnom samo smetala, ali bila sam toliko nabrijana zbog razvoja situacije da nisam mogla sjediti na miru pa sam se vrpoljila po kuhinji, zaradivši čudne poglede od njih oboje.