Neke ljubavi nisu suđene ma koliko jake bile. A, neke se ne bi ni rodile da nije bilo tih nesuđenih. Ponekad se iz velike tuge rađaju najveće i najljepše ljubavi. Priča o velikoj i zabranjenoj ljubavi dvoje mladih koja nastavlja da živi i nakon njih...
Oops! This image does not follow our content guidelines. To continue publishing, please remove it or upload a different image.
Tamara i ja sjedimo s jedne strane, Thomas i Philip s druge. Nas troje bez riječi kao neki luđaci samo gledamo u njega. Ja ne mogu prestati, zaboravio sam i treptati. To je on. To je dječak sa snimke; promijenio se jeste, ali likom podsjeća na oboje, na Tessu i Johna, i te lokne u glavi jednostavno ne daju reći da je to netko drugi.
– Philipe... – Tamara prva prozbori, on kimne. Jadnik, sasvim sam siguran da mu je ovo šok sada. Niti nas pozna, niti nas je ikada vidio, spopali smo ga u sred bijela dana, na njegovu radnu mjestu, govoreći da poznajemo njegove roditelje. – Možeš li nam reći što znaš... Što znaš o svojim biološkim roditeljima? – Tamara ga pita i usput priča s njim znakovnim jezikom.
– Znam da me nisu željeli – odgovori, a ona prevodi. – Očito im nije bilo potrebno dijete bez glasa pa su me odbacili kao smeće.
– To nije istina! – kažem i stisnem šake. – Tko god da ti je prodao tu priču, slagao te – on me pogleda dignute obrve i počne pokazivati rukama.
– Da su željeli ovakvo dijete ne bi me se odrekli! Ne bi me život razvlačio po udomiteljima koji su se šutali sa mnom kao sa prokletom loptom.
– Živio si sa udomiteljima? – Tamari se stegne grlo.
– Jesam. Do petnaeste. Onda me Jack uzeo k sebi. Rekao mi je da je poznavao moje prave roditelje i da me nisu htjeli. Da sam im bio teret. Da ne treba nikada da žalim što nisam s njima jer su loši ljudi. I sada vas troje tvrdite da ih poznajete, pa znate što nije me briga! Samo sam jednom u životu vjerovao da ću imati obitelj i živjeti normalnim životom s ljudima koji su me htjeli uzeti. Bar mi je tako rečeno, ali onda su i oni odustali od mene. Socijalna radnica je rekla da ne mogu da se nose s mojim deformitetom. Nikada se nisam više osjetio nesretnim nego tada. – Tamara me pogleda, izvadim mobitel i pustim snimku. On gleda i ne vjeruje svojim očima. Suze se skupe u njima dok prstom prelazi po ekranu.
– Jesu li to oni? Jesu li ovo ljudi za koje su ti rekli da te ne žele?
– Philipe? – Tessa mu dodirne ruku, on se trgne. – Sjećaš li se njih? Rekao si da ih nećeš zaboraviti. Jesi li održao to obećanje?
– Tako jako sam želio da me uzmu. Da budemo obitelj. To je bio najljepši dan u mom životu, ali bol koja je uslijedila nakon toga godinama me ubijala. Odakle vam ova snimka?
– Ova djevojčica ovdje je Tamara – kažem, on pogleda u nju. – A, ovaj klipan... To sam ja. Moj otac John i Tamarina i Tomasova majka Tessa. Vidiš Philipe postoji jedna teška ljubavna priča u pozadini svega ovoga. Priča o tvojim roditeljima, o tome koliko su se voljeli, koliko su voljeli tebe i koliko su se života odrekli da bi ti bio siguran.
– Ne razumijem.
– Tvoji roditelji su te voljeli i željeli svim svojim srcem Philipe. Željeli su da budete obitelj, da imate sretan život. Ali, zlo zvano Jack Delavey umiješao je svoje vražje kandže među njih i uništio nas sve skupa.
