Koliba na jezeru 🔚

4

Sve ovo je zbilja malo previše za mene. Jednostavno ne znam u što sam se uvalila. Nisam mogla odbiti njegov prijedlog, nešto u meni govorilo je da želi znati, samo ne znam što točno. Zašto sada želim da znam o majčinu životu, o svemu tome što se događalo između nje i Johna Cartera? Do prije dan, dva nisam znala ni da taj čovjek postoji, nisam znala da je moja majka u svom srcu cijelog života gajila ljubav prema nekom čovjeku, a sada kada sam ovdje, pod ovim krovom, u toj kolibi na jezeru koju ona spominje u zadnjem pismu njemu ja želim da znam. Voljeli su se tu nema sumnje, ali što se dogodilo s njima da su završili razdvojeni za zauvijek? Tko ih je razdvojio i zašto? Što bi bilo da su ostali skupa, da nisu živjeli ovim životima kojima jesu? Nitko ne može da mi kaže niti da me uvjeri da ta ljubav nije bila jedna od onih koje postoje samo, ono, jednom u čovjekovom postojanju, jer moja je majka dala dio sebe čovjeku kojeg je voljela. Dala mu šansu da njezinom smrću on nastavi svoj život. To činiš samo za svoje dijete i za onoga koga neizmjerno voliš. Brata, sestru, oca, majku i onoga s kim dijeliš život. Ništa od toga on nije bio mojoj majci, s njim nije dijelila život, ali on je bio njegov veliki dio. I da li je to zbilja slučajnost da ni njegov sin nije znao ništa o tome, da smo se nas dvoje pronašli ovdje, na mjestu gdje su vjerujem naši roditelji nekada bili skupa. Jer po onome što je napisala, da će se sjećati kolibe na jezeru i onoga što su doživjeli, sasvim sam sigurna da su nekada ovdje, na ovom predivnom mjestu njih dvoje mogli biti slobodni i voljeti se bez zabrane. Zabrana. Je li njihova ljubav bila zabranjena? Sigurno da jeste. Možda jesu bili suđeni jedno drugome, ali nisu ostvarili ništa od toga. Kažu da se iz tužnih ljubavnih priča uvijek rodi jedna sretna, jača od svih nevolja, čvrsta poput stijene; ljubav koja odolijeva najvećim vjetrovima i olujama. Što će se roditi iz njihove nesretne ljubavi? Hoće li sa njihovim odlaskom netko drugi pronaći svoju sreću i tu snažnu ljubav o kojoj ljudi pričaju?

– Bože... – odmahnem glavom kada obrišem paru sa ogledala i ugledam svoje lice u njemu. – Izgledam kao da me pregazio kamion. – pokušam malo namjestiti kosu, obrišem se, obučem kratku pidžamu koju sam s još nekoliko stvarčica ponijela za slučaj da trebam prenoćiti negdje, udahnem duboko i iziđem. Prođem uskim hodnikom prema kuhinji privučena tako slasnim mirisom hrane. Stanem na ulaz i samo upijem ono što je ispred mene. Obučen je samo u nekakvu sivu majicu bez rukava koja se prilijepila uz njegovo tijelo, koje je da se ne lažemo prokleto savršeno oblikovano. Doseže tik do struka i spaja se sa trakom kratkih hlačica koje sasvim lijepo leže preko zadnjeg dijela njegova skladnog tijela. Taylor–John Carter je zbilja komad.

– Isuse, Tamara, kretenu! – sama sebi zviznem šljagu u mislima, jer zbilja nisam normalna, kada u ovoj situaciji ja odmjeravam tijelo ovog tipa. Pripisat ću to ovoj traumi u kojoj se nalazim. Da, bolje je tako. Zaboravi na to i sjeti se zašto si ovdje. – Divno miriše – kažem i koraknem unutra. On se okrene, pa kada me ugleda, osmijeh se pojavi na njegovu licu. Osmijeh; nisam ga vidjela na sebi već danima. Onaj pravi, ne umjetni, ne obojan tugom i prošaran suzama. Pravi, ne lažni, ni kiseli, ni iz pristojnosti pred drugima dok iznutra plačeš kao kiša.