Sedmo poglavlje

1.2K 47 8
                                    

Čovek u crnom, koji mi je desetak minuta ranije upao u stan, sedeo je na kauču dok sam ja stajala na ulazu u dnevnu sobu. Zatim sam se setila da je ovo moja kuća, te da ne bih trebala da izgledam kao da mi je neugodno i produžila.

„Ja sam Maks... jedan od...", zastao je kao da razmišlja, „Jedan od ljudi bliskih Alekseju Devlinu", klimnula sam na to, čekajući šta ima da mi kaže.

„Shvataš li da te, s obzirom na okolnosti, neću poslužiti?"

„Naravno, mene interesuje samo jedno", odgovorio je monotono i krenuo da izvadi nešto iz jakne, zbog čega sam se trznula i uzmakla za korak.

„Polako", odgovorio je, te izvadio mobilni telefon, pustio snimak i okrenuo ga ka meni.

„Ovo si ti, za barskim šankom, naručuješ piće i spuštaš torbicu sa bombom pored sebe", zatim u jednom trenutku zaustavlja snimak na čoveka u tamnom, „A ovo je čovek koji je sve montirao." Moje ćutanje mu je dalo dozvolu da nastavi.

„Znam da nisi ti sve ovo isplanirala", pogledao me je, a njegove crne oči su me proračunato posmatrale.

„Stvarno? A kako možeš to da znaš?", sa interesovanjem sam sela na kauč preko puta njega

„Osoba kao što si ti, ne bi naudila nekome."

„A kakva sam ja to osoba."

„Pa, pošto si advokat, verujem da si prepredena ali ti je jednostavno u prirodi da pomažeš. Nudiš. Izvlačiš ljude iz govana. Pomozi meni i izvuci sebe iz govana."

„Ne znaš ti ništa o meni", iznenada sam ustala, ushodavši se po sobi iako to nije ličilo na mene jer sam u svakoj situaciji bila hladna i sabrana osoba.

„Ne, ali vidi ti se na licu da ti je laknulo što niko nije poginuo. Drugo, nemaš razloga da naškodiš Alekseju Devlinu." Zaustila sam nešto da kažem ali me je ponovo prekinuo.

„Treće, nisi ti to isplanirala. Ti si samo posrednik jer nisi detaljno pogledala objekat pre nego što si ušla. Nisi gledala ni u jednu kameru. Izgledala si kao da čekas nekoga, jer nisi tražila ni jednu mrtvu tačku, niti si se krila, jer je to ovaj čovek uradio umesto tebe", kucnuo je prstom po ekranu, na kome je i dalje bila mutna, zumirana slika koga je Tanatos poslao.

„Kaži mi ko je ovaj čovek i za koga radi i zaštitićemo te", nagnuo se ka meni, uveravajući me.

„Zastitićete me?"

„Naravno", odlučno je klimnuo glavom.

„To je smešno, jer nemate od čega. Nemas ništa osim tog mutnog snimka crnokose devojke u klubu i snimak neće biti priznat u sudnici, tako da nemoj da se nadaš da me prijavis. A sada izađi iz mog stana i ako te više ikada vidim u mojoj blizini, podneću prijavu", otvoreno sam upozoravala.

„Nisam došao da pretim gospođice. Došao sam da se nagodimo u ime Alekseja. Dvojica ljudi ispred, ne predstavljaju pretnju, a ja vas neću povrediti. Ovde sam došao samo da razgovaramo."

„Čudno, ali ovo malo pre je delovalo kao upad u stan", na to je podigao ruke kao da se predaje.

„U redu, idem, ako je to ono što želiš", ustao je i krenuo ka izlazu, ali se zatim na pola puta zaustavio.

„Kada sam video tvoju sliku na telefonu, odlučio sam da te ja posetim jer bi to bilo bolje od nekog Aleksejevog plaćenika koji bi milom ili silom izvukao odgovore od tebe", priznao je, a ja sam se okrenula ka njemu.

„Pretiš mi? Šta te onda razlikuje od njih?", upitala sam, analizirajući ga.

„Ja ne, ali neko drugi koga će Aleksej poslati da te poseti sigurno hoće pretiti. Jedina razlika između mene i njih je što ja ne pripadam njemu. Nisam njegov čovek."

Poljubac InfernaWhere stories live. Discover now