Vrhovna zraka POV.
"Bilo nam je zabavno, ali sad stvarno moramo krenuti", rekla sam polako se ustajući sa stola.
"Naravno. Nekuda se žutite?" upitao je Brian prvo gledajući mene pa zatim Umana.
"N..."
"Zapravo, da", prekinula sam Umana usred riječi.
"Onda ako je tako, krenite. Ne bih htio da zakasnite gdje god da idete ."
Ustali smo se i izgrlili. Brian je svoje piće popio na eks i krenuo s nama van. Usput se pozdravio s par osoba te se okrenuo prema nama.
"Sada sam se sjetio. Žena mi je rekla da odem u trgovinu kupiti neke namjernice. Imam popis. Vidimo se još koji put."
Mahnuo je te nestao iza ugla.
"Gdje mi sad idemo?" upitao je Uman.
Bacila sam pogled preko ramena i pogledala u ruksak. Nasmijala sam se.
"Idemo do jedne kuće. Imam nedovrišenog posla u vezi zakona."
Pogledi su nam se sreli, a iz njegovog pogleda mogla sam pročitati samo jednu emociju koja se provukla na površinu.
Strah.
Skrenuo je pogled i neprimjetno zadrhtao. Pogledala sam oko sebe i vidjela jednu uličicu. Ubrzo sam se našla u njoj, a trenutak kasnije i Uman.
"Ne bi smo trebali koristiti naše moći pred ljudima", rekao je.
Okrenula sam se prema njemu.
"Ako te ne vide, čemu panika?"
Okrenula sam mu leđa i pokazala na ruksak. Slušala sam zvuk koji je proizvodio pantent dok je Uman otvarao ruksak. Kada više nisam čula zvuk skinula sam ruksak s leđa i oslobodila plašt koji je odmah dotaknuo tlo.
"Gdje sa ... " nije dovršio rečenicu.
Uzela sam mu ruksak i bacila ga pored kontejnera. Podignula sam pogled gore i uočila da zgrade imaju vanjske stepenice od metala. Nisu bile spuštene, ali to nije bio nikakav problem.
Čuo se prasak. Stepenice su se spustile te sam se popela na njih. Našla sam se na krovu jedne zgrade.
Došla sam do ruba. S tog mjesta se moglo vidjeti pol grada. Uočila sam da malo dalje od mene na krovu se nalaze ležaljke i mali stolić.
Izgleda netko dijeli moje mišljenje. Čula sam korake iza mene te sam se nasmiješila.
"Godine rade svoje", rekla sam.
"Imam i ja osjećaj da penjanje nije više moj stil."
Uman je stao pored mene. Pogledao je prema dolje te brzo se odmaknuo od ruba.
"Visina?"
"Ne, bojim se pada. Kada sam bio naganjo Russella nisam primjetio da idemo prema trulim daskama u kući te smo propali. Dva kata! On je bio pao na stol, a ja na štednjak koji je radio. To je bilo bolno."
Streso se na kraju. Tako smo stajali par trenutaka.
"Vrijeme za pokret", rekla sam te se zaletila prema drugom krovu.
Dok sam letila u zraku, imala sam osjećaj da je vrijeme stalo. Vjetar mi mrsi kosu. Grli me.
°°°°°°°°°°°°°°°°
