Allis POV.
"Mamice? Mamice?"
Hodala sam hodnikom tražeći Mamicu. Nisam je uspjela naći. Još nisam provjerila jednu sobu pa sam se uputila prema njoj.
Ogromna zlatna vrata su bila malo odškridnuta. Lagano sam se naslonila na njih.
Ugledala sam Mamicu koja mi je bila okrenuta leđima, a ispred nje se nalazio anđeo s bijelim krilima.
Vrhovi žute kose dosezali su mu ispod ramena, a plave oči su gledale u moju Mamicu.
Bio je obučen u vojničkoj opremi. Zlatni oklop, pod lijevom nadlakticom imao je zlatnu kacigu, a u desnoj ruci je držao koplje. I bio je bos.
"Ona je moja kćer!" rekla je Mamica.
"Što bi trebalo značiti da je svakako moraš pustiti ", rekao je striček anđeo.
"Ne želim! Taj svijet nije za nju! Ona je predobra za njega!" Mamica je počela hodati po sobi.
"Kako možeš znati da Zemlja nije za nju? Je li ona ikad bila izvan tvog kraljestva?"
Mamica nije odgovorila. Neko vrijeme je vladala tišina, a ja sam se još malo približila da mogu čuti što pričaju.
"Tvoja šutnja mi je dovoljan odgovor ", rekao je striček.
"Mihael, bojim se što će joj se dogoditi. Izvan mog kraljevstva moje moći nisu toliko jake. Što ako se nešto dogodi? Što ako ne stignem na vrijeme da je spasim?" Mamica je počela jecati.
"Ona će sama naučiti rješavati probleme. Ako ostane tu, nikada neće naučiti ..."
Nisam ni vidjela da sam stala na rub svoje modre haljine kada sam pala na vrata, a ona su se otvorila. Skoro sam se lupila u pod, ali Mamica se našla ispred mene i uhvatila me.
"Što radiš ovdje, zlato moje?" Mamica upita.
"Htjela sam se igrati. Tko je striček anđeo?" upitala sam pružajući moje male ručice prema njemu.
"Striček Mihael je krenuo ići kući, zar ne?" Mamica je uputila neki čudan pogled stričeku Mihaelu.
"Hmmm. Kad razmislim ne žuri mi se baš. Imam vremena za igranje s obom preljepom malom princezom" , nasmiješio se prema meni.
"Jeeej " , počela sam pljeskati.
"Zlato, ne treba nam striček Mihael. Možemo se same igrati. Samo nas dvije " , uvjeravala me Mamica.
Stavila sam ruku kao da razmišljam i onda pucnula prstima.
"Igrat će se s nama skrivača. Što nas je više je bolje. Mamica, ti ćeš nas tražiti."
Mamica me spustila i ja sam otrčala do stičeka Mihaela. Počela je brojati, a ja sam stričeka povukla za ruku i potrčala.
"Znam jedno dobro mjesto gdje me Mamica nije još našla. Ajdee!"
Kako smo striček i ja trčali, njegov oklop je zveckao. Ako tako nastavi Mamica će nas čuti. Ona jako dobro čuje.
"Shhh! Ostavi tu oklop ili odi u drugi smijer da mene ne otkrije " , prošaptala sam.
Nekoliko sekundi je samo gledao u mene pa se nasmijao. Skinuo je oklop. Stavio ga je uza zid i okrenuo se prema meni. Njegovi isklesani mišići su bili ogromni.
"Znaš", rekla sam kada smo trčali dalje ," kada budem velika kao ti i ja ću imati mišiće."
Na to se striček samo glasno nasmijao. Pokazala sam mu da se stiša iako sam se i ja počela smijati.
"Krećem!" čula sam Mamicu kako je viknula.
"Moramo se prožuti."
"Da. Ovim putem!"
Odjednom je sve nestalo. I Mamica. I striček Mihael. Kao da nikada to nisam sanjala.
Smetala mi je tama pa otvorim oči. Prve zrake sunca probile su se kroz zavijese u sobu. Polako sam se ustala u sjedeći položaj i protrljala sljepoočnicu.
Što je ovaj san pokazivao? Je li ovo dio moje mašte ili nešto više?
...I...
Bok ljudeki.
Prije svega;
SRETAN BOŽIĆ!!!
💞🎄🎉💙🎶
(naravno onima koji slave (skoro sam napisala sretan rođendan 😂))
Nadam se da su vam praznici počeli dobro i da ste imali dobre ocijene za pokazati roditeljima jer nismo uvijek svi te sreće. 😝
(uopće ne govorim iz svog iskustva (dobila sam jednog keca iz fizike
😢😢😢😢😢😢😢😢😢😢))
Pošto je Božić i vrijeme darivanja, ovaj nastavak je dar.
Valjda.
😎
Ovaj nastavak sam počela pisati dok sam bila u frizerskom salonu i čekala da mi se farba osuši ili što god tako da me baš jako ne osuđujete.
Hihihi. 😄
Znam da je nastavak uuuuuuuultra kratak, ali takav treba biti.
Vrlo uskoro dolazi idući.
Tako do tada bokiiić 🙋🙋🙋.
Komentirajte.
Volim vasss!!!
❤❤❤
