Tvoja koža ima okus vanilije i poraza,
Upijam te poput dima gorke cigarete.
Ne mogu izbrisati tvoj poljubac sa obraza;
Izdižem se zajedno sa pticama što lete.
Možemo li se složiti da se ne slažemo,
Usporiti, da nam sati traju malo duže?
Možemo li barem dana da ne lažemo;
Opet si me ubrao ko' pupoljak ruže.
Oko nas se urušavaju paralelni svjetovi,
Jedino stvarno su naše isprepletene ruke.
Ranjivi smo kao pamučni cvjetovi,
A s osmijehom večeras prihvaćamo muke.
Zatvori oči, reci mi ako me vidiš,
Začepi uši da ne čuješ dok ujutro odlazim.
I dalje me, zar nisi, za našu farsu kriviš;
Još jučer si me molio da te zauvijek ostavim.
Ugrizao si me za usne, kakav smijeh,
Rastopili smo se u ljubičastom satenu, sami.
Neću te ispovijediti, iako si grijeh;
Na suncu smo tvrdi, tako meki u tami.
Još jednom ću te pogledati preko ramena
Da ti ne zaboravim inatom umrljano lice.
Nismo stigli, a imali smo vremena;
Odletjeti ću zaista poput lake ptice.