Promatram ti usne kroz zavjesu glicinija,
U obraze mi udara zlatna tekila.
Između raja i pakla ko' konac je linija,
Prekrij me kao najfinija svila.
Probudi se, udišeš pare otrovnog cvijeća,
Kako misliš umrijeti ako sam još živa?
Ugasila nam se romantična svijeća;
Misliš li da je igra mladosti kriva?
Težak zrak na ulici režu drhtavim gudalom,
Na horizontu klizi zvijezda; nešto poželi.
Čitam oprosti na licu ti upalom,
Svjesna da ovo nije ono što smo htjeli.
Skupi parfemi ne čine da tvoj miris nestane,
Pružam ruke kroz glicinije do tebe.
Srce samo što mi kucat' ne prestane;
Ne marim za zlo cvijeće što lice mi grebe.
Odjednom je paljba s neba, anđeli padaju,
Jesi li i ti na korak od vječne tame?
I ovi što nas gledaju ko' da se nadaju
Da ćeš mi nasloniti glavu na rame.
Uhvatila sam te za ruke i oči sklopila,
Odjednom u rukama su mi samo otrovne glicinije.
Ne sjećam se koliko sam popila,
Hoću li ikada dalje od agonije?