Ne misli i ne osjećaj, ne diši,
Udovi su nam plastični i široko se smijemo.
Umij se u hladnoj ponoćnoj kiši;
Ionako vrele suze godina lijemo.
Zapalio si gume autobusa u raspadu,
Tko te natjerao da ukradeš ta prokleta kolica?
Odgovor na sutra krije se u napadu;
Miris proljeća te golica.
Ja ne znam voljeti iz daljine, ugrizao me je pauk,
Toliko malo ti treba za sreću, ali ja ću pobjeći.
Kad sam ti dotakla srce prolomio se jauk;
Prolila sam vino po tvojoj čistoj odjeći.
Pojaviti ću se iz tvrdog, urođenog inata,
Neću osjećati i disati, ali to me zaustaviti neće.
I nakon svega vraćam se ko' pobjednik iz rata;
Sve tvoje u meni gužvam kao smeće.
Isplakao si more i u njemu gušiš nevine duše,
Luduješ po prljavom kolodvoru, jesam li ja kriva?
Zapovijedam da te i pod najskuplju cijenu sruše;
Ranjavat će te sunce i kad ne budem živa.
Ne plaši se, imaš čitav život za biti veliki uzor,
Udovi su nam plastični i pitanja su oceani.
Na licu ti se vidi od ljubavi umor;
Dani djetinjstva su nam zaista odbrojani.