Apolon mi je u kosu upleo vijenac,
Umjesto teškog nakita oko vrata nosim pitona.
Gledam kako novčić pada u zdenac;
Nebo je prepuno krvavih balona.
Čujem njegov glas negdje s kraja grada,
U stomak mi se ubadaju ledeni noževi.
Skrivam se i hvatam debelog hlada;
Najnježniji dodir su mi plameni bičevi.
Slušam ga kako se smije i gubim rumenilo,
Ne, on ima ljepši glas od tebe, ali mi nije drag.
Srce mi je osjećam naglo posijedilo;
On sjedi kraj mene, al' do tebe me vodi trag.
Drhti od kilometara između nas, ni ja se ne smijem,
Otvorila sam zlatnu kutiju sunčanih dana.
Gleda me u oči i zna da mu tebe krijem,
Ali, što da radim pokraj otvorenih rana?
U meni divljaju uzavrela mora, ali imam hladne ruke,
On je od tebe bolji, a ja nisam tražila više.
Ti si volio kaos, on voli mirne luke;
Zbog mene mu srce kuca sve tiše i tiše.
Čula sam mu glas, čula sam stranca glas,
I okamenjela sam se, jer on nije niti tvoja sjena.
Sjetila sam se onih sretnijih nas;
Otvorila sam zlatnu kutiju ljepših vremena.